ODGROBADOGROBA pa natrag

Sveprisutniji redatelj na slovenskoj sceni, Jan Cvitkovič, sve je više prisutan i na onoj međunarodnoj. Uz Zlatnog lava kojeg je za film 'Kruh in mleko' dobio 2001., od bjelosvjetskih se nagrada može podičiti Altadisom za najboljeg novog redatelja na San Sebastianu te titulom najboljeg redatelja kojom ga ovjenčaše u Warshawi.

Razlog je jednostavan: po svim prognozama zanimljiv film 'Odgrobadogroba' koji će otvoriti vruću pozornicu Zagreb Film Festivala. Jana Cvitkoviča smo telefonom zatekli u Trstu, a čovjek nam je sažeto i majstorski rekao ovo...

Kakav prijem očekujete u Zagrebu, ipak vi otvarate festival i lomite led? Nadate li se, sudeći prema svim dosadašnjim nagradama nekoj od onih ZFF-ovskih?
Najbitnije mi je da na projekcijama bude dobra atmosfera. Što se tiče nagrada, čovjek ih nikad ne može očekivati, osim ako mu ja tako gatano. Meni uvijek gata žena koja nikad ne griješi, pa je tako dobro predvidjela da ću osvojiti neku u Španjolskoj... Za ZFF mi nije rekla ništa...

U filmu ODGROBADOGROBA bavite se najiskonskijim ljudskim motivom – strahom. Odakle inspiracija?
Ne znam. Čini mi se da se puno ljudi okupira strahom od smrću, ali da ih se još više boji života samog. Mene upravo to zanima, što je podloga toga i time se bavim u filmu.

U sva se svoja tri filma – Vleru, Kruh in mleko i u ovom zadnjem bavite malim mjestima, malim ljudima i malim životnim pričama. Zašto?
Pa to je dosta normalno. Oni veliki ljudi i oni koji sami sebe tituliraju velikima me previše ne zanimaju. Nemam potrebe o njima pričati priču, tu nema materijala za mene.

Koliko je glazba bitna u radnji cijelog filma?
Nije to najbitniji dio priče, zaista smo pazili da ne bude prejaka ili preglasna, da njome rješavamo neke momente ili bitne scene. Upotrijebili smo je kada je zaista bila nužna, čisto kao prijelaz i neki motiv za daljnja događanja.

Koliko ste, u usporedbi sa svojim ostalim filmovima, zadovoljni naslovom Odgrobadogroba?
Gledajte, kad sam ga završio bio sam zadovoljan i miran u potpunosti. No ipak, ljudi se mijenjaju, pa tako i ja i sad imam osjećaj da bih ga na različite načine mogao montirati do kraja života. U nekom sam trenutku odlučio da trebam stati, jednostavno sam odlučio da je sada dosta. I to je to.