HR filmski plakat od Zagrebačkog zbora do Faista

Ekonomska previranja u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća pomalo su podsjećala na ona svjetska: u Zagrebu se otvaraju poduzeća poput Paromlina, Plinare, Kožare, Tvornice duhana, Tvornice olovaka, Ciglane, Tvornice papira, tiskara i industrijskih pogona za proizvodnju hrane. Iako gotovo sva spomenuta danas imaju status gradskih legendi (neka su i pokojna), na puninu njihova izraza (čitaj: masovna proizvodnja) koji je pratilo reklamiranje u to se doba nije moralo dugo čekati. Prvi su se plakati tako pojavili kao poziv za sajmove i gospodarske izložbe, a već je 1909. osnovano društvo Zagrebačkog zbora (svojevrsne preteče Velesajma) koje je svoj rad 1936. preselilo na i danas za kulturu znamenitu adresu: Savsku 25.

Sajmovi Zagrebačkog zbora održavali su se dvaput godišnje, a sve su manifestacije bile popraćene plakatima do tada najveće estetske i likovne kvalitete. Već se u tim, najranijim primjercima može zamijetiti i za današnju reklamnu industriju nezaobilazan element – mlada, lijepa i putena teta kao najbolji jamac da proizvod fercera, da predstava valja, da je rublje čisto a da kavovina savršeno zamijenjuje onu pravu kavicu. Među prvim grafičkim dizajnerima ističu se Menci Klement Crnčić (plakati za Zagrebačku pivovaru), Sergije Glumac (jedan do najplodnijih autora plakata za Zagrebački zbor), Pavao Gavranić (Vero limonada, Leciderma, Varta), a početkom četrdesetih godina 20. stoljeća u tim se vodama našao i Edo Murtić o kojem će kasnije biti još riječi.

Da bismo se od povijesnih činjenica još mrvu primaknuli našoj naslovnoj temi – plakatu u službi filma – nužno je spomenuti još jedan bitan element: predano djelovanje Obrtne škole (osnovana 1882. g.) na kojoj su nove generacije likovnih djelatnika zajedničkim snagama odgajali već spomenuti Crnčić te Tomislav Krizman koji je između ostalog bio i scenograf HNK-a te profesor grafike na ALU. Kada je film konačno došao na red i izborio si svoju poziciju među tričarijama slobodnog vremena, već su stasale cijele generacije grafičkih dizajnera, ilustratora i primjenjenih umjetnika. Prvi su domaći filmski plakati (20-te godine 20. st.) ipak bili siromašni, crno-bijeli i s mnoštvo pisana teksta koji je više ličio na letak: gotovo u skladu s onodobnom skromnom filmskom produkcijom. Tek što je film stao na još klimave noge a razvoj nove industrije sramežljivo uzeo maha, svoje su odradili svjetski ratovi.

Sociokulturni pečat filmskom plakatu u punini je dao onaj Drugi: revolucija, obnova, izgradnja, snaga proletarijata, kao i sveprisutno bratstvo i jedinstvo vrištali su na sve strane. Za ljudskost sovjetskog utjecaja pobrinuo se akademski slikar i grafički oblikovatelj Zvonimir Faist (rođen 1914.). Učenik gorespomenute Obrtne škole se već tijekom 30-tih, za vrijeme studija, zaposlio u filijali američke kompanije Metro Goldwin Mayer: izrađivao je crteže za filmske oglase u novinama ali i crteže kojima su Kinematografi najavljivali nove filmove. Kako je NDH-azija zabranila prikazivanje američkih, engleskih i sovjetskih filmova, te logično forsirala samo madžarske, talijanske i njemačke, Faist više nije radio za MGM, no izrađivao je plakate za privatne uvoznike i distributere.

U tom je razdoblju za pojedini film radio od 100 do 150 primjeraka plakata, najčešći su mu motivi bili vezani uz glavne glumce, a crno-bijele predloške je sasvim ručno pretvarao u iznimne unikatne plakate. Izložba koja je 2002. postavljena u Muzeju grada Zagreba pod naslovom 'Zvonimir Faist: Diktati vremena' zorno je prikazala da je u postratnim godinama Faist radio na sve strane, prateći plakatom gotovo sve domene svakodnevice (uključujući i pozive za mitinge, portrete rukovodilaca, kao i legendarni komercijalni plakat za Franck kavu za koji mu je inspiracija bila vlastita žena Matilda), dok je u onoj filmskoj doslovno uhvatio vjernu sliku vremena tj. socrealističke propagande – od 1945. do 1948. obradio je gotovo sve sovjetske filmove čije su premijere osiguravali iz državne vrhuške.

Poznato je da je zbog štednje često radio samo s dvije boje, stavljajući u prvi plan ljude (hm, da...češće su to bile tete) koji su se obraćali masama, radeći u skromnoj sobici u svojoj kući dok mu je žena pridržavala sheme te pistole s bojom. Još je zanimljivije da je višebojna litografija (te veliki format) u koja je u ono vrijeme bila dominantna u cijeloj Jugoslaviji za nekoliko kopalja šila plakate za američke i zapadne filmove koji su uglavnom bile kolažirane fotomontaže glumaca. Faist je u najplodnijim godinama stvaranja bio relativno nepoznat (sve govori podatak da je prvu izložbu doživio tek u 90-toj godini svog života), iako su njegovi radovi bili na svim prepoznatljivim brandovima. S današnje perspektive, u doba kad je filmski plakat uvelike izgubio na unikatnosti te gotovo postao pomalo ofucan, a ponegdje čak i puka komercijalna ruka, Faistovo djelovanje doima se pionirskim.

Kako bi povijesni pregled bio potpun, nije na odmet spomenuti i Mihajla Arsovskog. Iako baš i nije mnogo radio u službi filma, značajno je da je upravo spomenuti kultunjak odgovoran za mnoge vizuale 'Studentskog lista' i 'Poleta', dok ga njegovi plakati iz sedamdesetih godina za Galeriju suvremene umjetnosti i Teatar ITD (famozna muška i ženska glava još su uvijek zaštitni znak SC-ovog podstanara) za koji je kreirao sva vizualna obilježja svrstavaju među vodeće grafičke dizajnere ovog vremena. Slova, različiti znakovi i reducirana kromatika osnovna su obilježja njegovih plakata, a njegov je osebujan likovni jezik samo otvorio prostor za generacije koje dolaze. Početkom 70-tih na scenu stupa još jedno važno ime: Boris Bućan – čovjek kojem su nerijetko tepali buntovnik; krenuo je od rada za Studentski centar u Zagrebu da bi se otisnuo do pop-arta i konceptualizma. Njegovi radovi poput plakata za 'Žar pticu', različite glazbene programe tadašnje radio televizije Zagreb te 29. Splitsko ljeto i danas su kultni uratci, a 2001. je Nacionalna i sveučilišna biblioteka najavila digitalizaciju 190 njegovih plakata.

Sedamdesete su kultne i zbog još dvije poznate struje: po onoj minimalističkoj kakvu njeguju Mladen Galić, Dalibor Martinis, Sanja Iveković te Gorki Žuvela (sve odreda nove snage eksperimentale i arta) te po onoj koja njeguje crtež – pripadaju joj Mirko Ilić (treba li njegovu karijeru posebno obrazlagati?), Nada Falout, Zvonimir Lončarić te Nedjeljko Dragić. Nakon 1. ZGRAF-a koji je organiziran 1975. godine, osamdesetih su se iskristalizirala dva značajna njegova izdanka – Stipe Brčić i Boris Ljubičić. Ova su gospoda posebno zanimanje pokazala za elektronske medije (TV) te su među prvima u nas prepoznali njihovu snagu u formiranju javnog mnijenja. Brčić je 1989. došao na čelo famoznog Centra za industrijsko oblikovanje, dok je Ljubičić glavni i odgovorni za kreiranje mnogobrojnih varijacija nacionalnih nam (i sveprisutnih) kockica. Kao što se da i primjetiti – u godinama suvremenosti isključivih filmskih plakatoljubaca nije ni bilo; scenu su preuzeli dizajneri opće prakse.