O dugoj i kratkoj konkurenciji ZFF-a

4. Zagreb Film Festival završio je danas u ranim jutarnjim satima provodeći do kraja provjereni koncept 'red filmova, zabave'. Ležernoj atmosferi pridonijeli su i gosti festivala koji kao da su kopi-pejstali svoje govore, rekavši rečenicu-dvije o svome filmu, a zatim sve pozvali da im se pridruže vani na piću. U takvome okruženju možda će preozbiljno zvučati da je tema većine prikazanih filmova bila usko vezana uz politiku – bilo da je predstavljena kao pozadina za filmsku priču (`Taxidermia`), da se o njoj govori metaforički (`Shortbus`) ili se eksplicitno tematizira u okviru priče (`12:08 Istočno od Bukurešta`).

Tako su i dva nagrađena dugometražna igrana filma bila politički intonirana, a oni su ujedno i najbolje što se moglo vidjeti u igranofilmskoj selekciji. `Život drugih` Floriana Henckela von Donnersmarcka dobio je Zlatna kolica za najbolji film i nagradu publike, a `12:08 istočno od Bukurešta` specijalnu nagradu žirija. Radnja filma smještena je u Istočni Berlin pet godina prije pada Berlinskoga zida, a kroz priču o partijskom službeniku koji dobija zadatak da prisluškuje dvoje popularnih umjetnika govori o tome kako se i u najokorijelijim pristašama određene ideologije javlja sumnja u njezinu ispravnost – jer naposljetku ideja je jedno, a realizacija drugo.

Inače debitantski rad trajanje od dva i pol sata pametno iskorištava predstavljajući nekoliko provokativnih i moralno dvojbenih situacija koje izgrađuju napetost do kraja filma. Činjenica da je publika nagradila baš ovaj film možda pomogne njegovoj redovnoj kinodistribuciji.

`12:08 istočno od Bukurešta` (također dugometražni debi) rumunjskog redatelja Corneliua Porumboiua politička je komedija čiji je veći dio filma snimljen kao prigodna TV emisija u kojoj se pokušava odgovoriti na pitanje tko je zaista sudjelovao u ustanku protiv Ceausescuove diktature? I je li revolucije uopće bilo? Iako početak filma nije bio obečavajući (duži statični kadrovi i životni gubitnici kao likovi gotovo su klišeji art-filmova) film ubrzo postaje urnebesno smiješan čemu osobito pomaže gluma glavnih likova. Još jedna stvar koja film čini posebnim je to što je redatelj uspio prerasti čisto političku tematiku materijala, poručivši da nije toliko važno uvijek iznova pretresati prošlost, nego živjeti u sadašnjosti. Riječ je o filmu koji bi mogao biti aktualan i na prostorima naše države.

U igranofilmskoj selekciji poseban spomen zaslužuju još tri filma. `Taxidermia` Györgyja Pálfija /NASLOVNA/najavljivana je kao `jedan od najgnjusnijih filmova europske kinematografije` što je mnogima odredilo očekivanja o filmu. No, istina je da ova groteska nije ništa strašnija od npr. `Smisla života Monthyja Pythona`, samo ima nešto drugačiji tip humora. Inače, riječ je o vizualno impresivnom (fotografija, kamera, scenografija i šminka) i maštovito režiranom filmu koji uskoro dolazi i u redovnu kinodistribuciju.

`13` Gele Babluanija je crno bijeli francusko-gruzijski triler koji trenutačno pohodi filmske festivale i čini se lagano gradi svoju kultnu reputaciju. Bizarna priča o ljudima koji se klade na ruski rulet po svojoj mračnoj priči podsjeća na `Hostel` (ali tu usporedbe prestaju), a film posjeduje onaj šarm francuskog noira 50ih. Potpuno drukčije intonirana od prethodnih filmova je `Mala miss Amerike` Jonathana Daytona i Valerie Faris, zapravo klasnična obiteljska komedija s poukama o važnosti obitelji i poštivanju individualnih želja, koju iz mora sličnih ostvarenja izdvaja nekoliko urnebesnih scena (npr. završni nastup na izboru ljepote).

Nažalost, bilo je i slabih filmova koji su se iz nekog razloga našli u konkurenciji. `Langer licht` Davida Lammersa jedan je od onih `art` filmova koji nedostatak sadržaja pokušava sakriti lijepom fotografijom, a ništa bolja nije ni `Sapunica` Pernille Fischer Christensen (inače nagrađena na Berlinaleu), koja kroz prvoloptaški humor pokušava ispričati priču o `ljubavi koja prkosi logici spolova`. Ali definitivno najgori film iz konkurencije je `Vrata raja` Svena i Imada Nouryja. Pretenciozni trosatni film koji sa svojim trima labavo povezanim pričama podsjeća na Inarritua, isprazno je prenemaganje prepuno banalne simbolike i dijaloga koje kao da su pisali osnovnoškolci.

Selekcija kratkoga filma nije bila baš bajna. Zapravo nije bilo ni jednoga stvarno dojmljivoga filma, a nagrađeni `Sniffer` Bobbyja Peersa (inače dobitnik nagrade za najbolji kratkiš u Cannesu) od većine se izdvaja neobičnom pričom o društvu u kojem su građani pričvršćeni za tlo posebnim antigravitacijskim čizmama koje ih sprečavaju da odlete u zrak. Začudan ambijent i neobična atmosfera spašavaju ovaj film jednostavne simbolike. Osobno mi se najviše svidio `Sretan put, Nedime` Marka Šantića o dvojici braće od kojih jedan boluje od neizlječiva tumora i koji želi umrijeti u rodnoj Bosni. No, na granici ih zaustavlja slovenski policajac. Svaka sličnost sa stvarnošću je slučajna. Ili ipak ne?

Kad smo već kod kratkih filmova, vrijedi spomenuti i filmove iz serije `Daj mi kino!`, u kojoj je sudjelovalo 11 autora (između ostaloga i Ivan Faktor, Zvonimir Jurić, Simon Bogojević Narath, Antonio Nuić i drugi). Svaki film na svoj je način obradio problematiku zatvaranja kinodvorana, razotkrivajući kapitalističku mašineriju iza svega (Bogojević-Narath, Jurić) ili pak istaknuo neke posebnosti kino dvorane (kao npr. `važnost veličine` kod Dražena Žarkovića).

O uspješnosti akcije saznat ćemo uskoro. Posjećenost projekcija bila je velika, kako na besplatnima, tako i na onima gdje se ulaznica plaćala. I dok je gužva na filmovima tipa `Borat` ili `Babel` bila očekivana, ugodno iznenađuje velika posjećenost filmova iz programa `Kluba 100` koji je prikazivao europske filmove koji su skupili preko 100 000 gledatelja. No, čovjek se zapita – gdje su svi ti ljudi kada jedan od takvih filmova dođe u redovnu distribuciju? Ili je uvijek potrebno raditi festivale kako bi se ljude natjeralo u kino?

Isto tako, tehnički aspekti prikazivanja filma bitni su publici koju su multipleksi naučili da očekuje vrhunsku sliku i zvuk tijekom projekcije. I dok sa zvukom nije bilo većih problema (unatoč povremenoj preglasnosti), veliki je minus česta neizoštrenost projekcija koja u kinu SC i nije neka novost jer istih je problema bilo i za vrijeme prošlih festivala. Zašto nitko nije učinio nešto da se to izmijeni (i to unatoč upozorenjima) ostaje nejasno. Također, festival ZFF kalibra sebi ne bi smio dopustiti tako loše projekcijsko platno kakvo je ono u kinu &td-a.

Selekciju su izvrsno nadopunjavali popratni programi poput Matineja (u kojoj su pretpremijerno prikazani `Parfem`, `Babel`, `Borat` i drugi), Bunker (zabranjeni filmovi južne i istočne Europe`), Moj prvi film te već spomenuti Klub 100.

Poseban spomen zaslužuje odlični `Shortbus` Johna Camerona Mitchella prikazan u suradnji s Queer Zagrebom. Prikazan na minulom Cannesu, film na gotovo nostalgičan način govori o drugačijem odnosu Njujorčana prema seksu i seksualnosti nakon 11. rujna. Seksualna terapeutkinja i jedan gay-par u krizi simboliziraju `nepropusno stanje nacije`, no Mitchell svoje junake nagrađuje hepiendom, a gledatelje odličnim filmom. Hardcore-scene seksa vjerojatno će spriječiti ovaj film da dođe u redovnu distribuciju i da dopre do šire publike.  No, to je ipak jedna druga priča.