Vukovar film festival - izvještaj

`Boom` je pojam koji označava iznenadnu pojavu nekog trenda koji u kratkome vremenu postane jako popularan, ali se jednako brzo istroši i `ugasi`. No, kada su festivali u pitanju (a osobito oni filmski), čini se da Hrvatima takvih događanja nikada dosta. Svaka godina donosi najmanje jedan novi filmski festival, a ove godine krštenje ih je slavilo njih nekoliko. Iako mnogi na to kolutaju očima, lako je previdjeti činjenicu da je dobar dio tih festivala smješten izvan (događanjima ionako pretrpane) metropole, čime se barem nakratko skreće pozornost na kulturne i ine potencijale drugih mjesta diljem lijepe naše.

Vukovar film festival (festival podunavskih zemalja) nastao je kako bi se gradu dala nova, internacionalna dimenzija kulturnog života, ali i kako bi se skrenula pozornost na nedostatak adekvatne kinodvorane. Naime, obje su dvorane bile uništene tijekom rata pa su organizatori došli na zgodnu i originalnu ideju kina na otvorenom, smještenom na šlepu blizu samoga centra grada. Kino na rijeci, s luksuznim cruiserima koji mirno plove Dunavom dok projekcija traje – izbor ambijenta je za svaku pohvalu.

No, kino na otvorenom ima i svoje negativne strane što su posjetitelji festivala osjetili uoči samoga otvaranja. Projekcija filma bila je odgođena zbog nevremena, a vjetar je gotovo poderao filmsko platno. Porođajne su se tegobe nastavile i tijekom drugoga dana, i to neizoštrenim projekcijama. No, problem je na posljetku riješen i ostatak se filmova prikazivao kako treba.

Kino je bilo smješteno blizu centra grada, ulaznice jeftine (10 kn), a program je rađen po principu `jedan film za zahtjevniju i jedan za širu publiku`. Visoka posjećenost većine projekcija dokazala je da interes ipak postoji, a komentari nekih mještana bili su jako zanimljivi (npr. za 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana netko je rekao: `Čuo sam da u filmu neka riba 7 minuta silazi niz stepenice`). Sam po sebi, pogram je bio zanimljiv, iako se Tarantino, Rodriguez i Wang teško mogu uklopiti u koncept `podunavskih filmova`. No, kako je festival u realizaciji od ožujka, neki se propusti i mogu oprostiti. A kako je (ne)službeno najavljeno, sljedeće godine čeka nas više festivalskih dana i veći broj filmova. Živi bili pa vidjeli!

A sada nešto o filmovima. Većina prikazanih radova svoje je premijere doživjela na velikim filmskim festivalima, a čak dvoje ih je nagrađeno glavnim nagradama na festivalima u Berlinu (`Tuyin brak`) i Cannesu (`4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana`). Tuyin brak (Tuya de hun shi) Wanga Quan`ana pokazuje kako je berlinski festival upao u svojevrsnu kolotečinu, nagradivši po tko zna koji put film s jakim ženskim likom, s obaveznim etničkim ključem. Bosanska Grbavica, iranski Ofsajd i južnoafrička U-Carmen e-Khayelitsha recentni su primjeri toga trenda nagrađivanja filmova koji su možda i bitniji radi poruke koju nose nego radi svoje originalnosti.

`Tuyin brak` smješten je u mongolsku pustinju, a govori o teškome životu Tuye, izrazito snažne Mongolke s djecom i paraliziranim mužem, od kojega se rastaje kako bi se nanovo udala za muškarca koji bi se skrbio za nju i njezinu obitelj. Najzanimljiviji u filmu zapravo je onaj `dokumentarni` element u kojem se gledatelj čudi raznolikosti kultura i običaja, a osim izvrsnog nastupa glavne glumice, spomena su vrijedni i glazba i kamera. Inače, riječ je o ne pretjerano inventivnom ostvarenju koje, poput mnogih sličnih filmova, egzotiku prodaje pod originalnost.

Središnji ženski lik ima i Zlatnom palmom nagrađeni 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana (4 luni, 3 satamini si 2 zile) Christiana Mungiua. Priča o djevojci Gabiti koja pomaže svojoj prijateljici da napravi ilegalni pobačaj, atmosferično je ostvarenje koje unatoč svome sporome tempu nekada uspijeva biti napeto poput trilera. Primjer je toga vrlo tjeskobno režirani prizor u kojemu se djevojke napokon susreću s opakim gospodinom Bebeom, koji nesretnu situaciju nepažljivih djevojaka odluči iskoristiti na najgori mogući način. Film će ostati zapamćen po izvrsnoj upotrebi dugačkih kadrova te uvjerljivim glumačkim nastupima, a nakon Smrti gospodina Lazarescua i 12:08 istočno od Bukurešta, uspjeh i ovoga filma dokazuje da od Rumunja možemo još mnogo očekivati.

4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, isječak

Tvrd orah (Knallhart) Detleva Bucka još je jedan film koji želi uhvatiti ružni realizam svakodnevice svojih likova, ali na potpuno drugačiji način. Izrazito brza izmjena kratkih kadrova, kamera iz ruke i vrlo glasan score (metal, rock, rap) u funkciji su dočaravanja priče o 15-godišnjem Michaelu koji iz otmjenog berlinskog kvarta seli u predgrađe, gdje se susreće s najgorim probisvjetima koji ga izlažu konstantnom ponižavanju i maltretiranju. Michael mora pronaći način kako da se odupre teroru, no njegovi ga postupci odvedu smjerom koji nije očekivao.

Svakodnevni život u njemačkim siromašnim kvartovima možda i izgleda tako, iako redatelj vjerojatno ne pretendira na apsolutnu realističnost. Patetičnost i isforsiranost nekih prizora dokaz su tome, kao i brojni stilizirani trenutci i situacije, no u cjelini je riječ o filmu koji zapravo nije ništa posebno, ali ga se svakako da pogledati.

Tvrd orah, trailer

Bijeli dlanovi (Feher tenyer) Szabolcsa Hajdua počeli su obećavajuće. Zastrašujući početak koji opisuje torturu kroz koju prolaze dječaci gimnastičari, koju nad njima provodi dijabolični trener, na momente djeluje kao miks Kubrickova Full Metal Jacketa i Nevinosti Lucile Hadžihalilović. Film prati mladoga Dongoa kojemu se tortura nastavlja i kada se vrati kući, ovoga puta od strane nadobudnih roditelja koji ga tretiraju kao cirkuskog majmuna.

Film kombinira nekoliko vremenskih razdoblja, tj. period njegova treninga kao dječaka i njegovu sadašnjost u Kanadi gdje radi kao trener gimnastike koji u jednome trenutku napravi kobni lapsus i – udari jednog od učenika. Hajdu je izrazito vješt u baratanju kamerom i paralelnom montažom, ima smisla za ritam i stvaranje atosfere. No, u konačnici je riječ tek o solidnom ostvarenju čiji likovi i smisao ostaju plutati negdje u zraku. Iako je to možda bila i namjera.

Bijeli dlanovi, trailer

A za kraj ostavismo filmove koji traže zaobilazne načine na koje bi prikazali stvarnost, odnosno koji na istu nemaju nikakvih pretenzija. Primjer prve je Služio sam engleskog kralja (Obsluhoval jsem anglickeho krale) Jirija Menzela, nostalgična fantazija o ambicioznom provincijskom konobaru koji hoće postati milijunaš. Film, na žalost, nisam odgledao do kraja, ali prva je polovica bila krcata onim specifično češkim stereotipima u kojima se ljudska priroda istražuje u komičnim situacijama, s obaveznim dodatkom lijepih Čehinja koje se ne srame pokazati svoje atribute. Pa tko voli...

I za kraj, Grindhouse podijeljen na dva minus foršpani jednako je Planet terora (Planet Terror) Roberta Rodrigueza i Otporan na smrt (Death proof) Quentina Tarantina. Oslanjajući se na poetiku i estetiku eksploatacijskih filmova, svaki je dao svoju osobnu viziju ovoga, od kritike prezrenoga žanra. Ali dok Rodriguezov film titra na granici između homagea i parodije, Tarantino eksploatacijski film opet uzdiže do arta, riješivši ga mizoginije i uštrcavši u njega nezanemarivu dozu girl-powera. A sve to upakirano u vrlo zabavne dijaloge i odličan izbor glazbe. Remek-djelo!

Šteta je samo što barem na festivalu nije prikazana originalna, Grindhouse verzija s lažnim foršpanima jer će oba filma u redovnu distribuciju tijekom ljeta. A za ponadati se da će Discovery istu sudbinu namijeniti i ostalim naslovima s festa.