Što smo pojeli na ZFF-u?

Ovogodišnji Zagreb Film Festival nije samo u znaku rata, nego i u znaku hrane. Odličan dokumentarac 'Kuhanje povijesti'  /naslovna/ Petera Kerekeša zanimljiv je našim gledateljima jer pokazuje vezu kuhanja i rata, a to ilustrira i na primjeru raspada Jugoslavije, čemu je prethodio i 'rat nacionalnih kuhinja'. Nažalost, premalo je vremena utrošeno na kuharsku biografiju Josipa Broza Tita, ali zato imamo hrpu ostalih priča ratnih kuhara. Mađarskog kuhara redatelj ispituje o ratu s Rusima ('Kako ste se osjećali kada su vam raznijeli gulaš?'), a njemački kuhari priznaju da više nisu u formi kao nekada - '1941. smo bili brži!'

Tko voli hranu, mogao je uživati i u filmu s Matineje, biografskom kuharskom filmu 'Julie i Julia' kojeg uskoro možete očekivati i u hrvatskim kinima. Hrana se spominjala i u filmovima od kojih bi to najmanje očekivali, pa tako i u 'Četnicima!Borbenoj gerili!', američkom propagandnom trashu snimljenom usred Drugog svjetskog rata. Mladi, zgodni i obrijani Draža Mihajlović uspješno tamani Nijemce dok se njegova žene skriva (pod pseudonimom - Marija Radić!) i mora doslovce paziti što Nijemcima nudi za večeru. Nijemci znaju da je hrana bitna pa pokušavaju pokoriti narod uz pomoć gladi, ali Balkanci u ovom filmu ratuju i kada su gladni, to im je usud.

Da hrana (i piće) mogu biti opasni, potvrđuje i film znakovitog naslova 'Priručnik mladog trovača' koji je prikazan u popratnom programu u Tuškancu, što je ispalo problematično jer je bilo vrlo teško nabaviti ulaznice za besplatne projekcije. Nisam uspio pogledati ni 'New York, volim te' koji je imao ponovljenu projekciju, a u biti je zaslužio da bude film otvaranja ili zatvaranja Festivala, te bi sigurno napunio i cijelo kino SC.

A dvoranu kina lagano je ispraznio meksički 'Parque via', koji je pokušao prikazati dosadan život jednog starog domara pa je i sam ispao dosadan, pa je nekoliko uvaženih kolega kritičara i malo odspavalo. Žešćim temama bavili su se hrvatski i srpski filmovi o ratnim zločinima. 'Ordinary People' Vladimira Perišića vjerojatno je pobijedio na nekom pitching natječaju s rečenicom 'obični vojnici u neimenovanoj zemlji izvršavaju naredbe o egzekuciji zarobljenika'.

Mladi glumac koji ima nevino lice poput Slavka Štimca, dobra vojnička atmosfera  i angažirana tema dali bi dobar kratki film, no od jednog dugometražnog filma s glavnom nagradom SFF-a očekivali smo više. Redatelj Perišić odabrao je hladan i distancirani pristup u kojem glavni junaci ne pokazuju osjećaje, ali rezultat je manjak bilo kakvog dublje psihologizacije, pa se film lagano iscrpljuje u prikazu banalnosti zla i vojnika koji samo izvršavaju naređenja.

Puno dramatičniji je hrvatski film slične teme, 'Crnci' Gorana Devića i Zvonimira Jurića. 'Hrvatski De Niro' Ivo Gregurević je u ovom filmu zapovjednik postrojbe koja je prije vršila ratne zločine, a sada rekonstruiramo njezin raspad koji je došao zbog zbog unutarnjeg sukoba. Odlična atmosfera i realistični dijalozi pokazuju da i nakon 'Živih i mrtvih' Hrvati još uvijek mogu snimiti dobar ratni film.

Nakon Srba i Hrvata, treba se osvrnuti i na bosansku priču, talijanski dokumentarac 'Ujak Sem i bosanski san' bavi se fenomenom koji se pročuo po cijelom svijetu - bosanskim piramidama. Priča u stilu Željka Malnara predstavljena je kao projekt jednog šarmantnog ridikula koji u biti želi samo napraviti nešto što će popraviti imidž Bosne, a korist od toga ima lokalni turizam utjelovljen u Dževdi i njegovoj birtiji 'Kod debele hladovine'.

A za pravi desert dobili smo '500 dana ljubavi' u kojem narator na početku upozorava kako ovo nije romantična priča, ali nemojte mu vjerovati. Riječ je o pravoj romantičnoj komediji u kojoj je glavni junak senzibilni tip koji je pun iluzija o romantičnoj ljubavi, za što je kriv 'romantični britanski pop i kriva interpretacija 'Diplomca'. Film pokušava pokazati različit pristup vezama i ljubavi, a istovremeno je i vrlo zabavan, pa vjerujemo da imamo favorita publike. Toliko zasad, a uskoro očekujte izvještaj s kraja Festivala.

Siniša Paić