Zrinka Cvitešić: Redatelji me vole mijenjati!

U Zagrebu je press konferencijom najavljen film 'Na putu' koji se predstavlja na ovogodišnjem Berlinaleu, a zatim dolazi na ekskluzivnu zagrebačku premijeru. Na presici je govorila i glavna ženska zvijezda, Zrinka Cvitešić koja je priznala da je za vrijeme klaunovske audicije za film proživljavala stravične drame pa je već digla ruke od svega, ali ju je redateljica Jasmila Žbanić ipak 'prisilila' da ostane u projektu. U opširnom intervju Filmskom.netu Zrinka iskreno priča o tim trenucima kada je bila ranjiva i željela odustati. Vjerojatno su baš ta iskrenost, suočavanje sa vlastitim strahovima i glumački perfekcionizam razlog zašto je ipak angažirana - i nominirana za Shooting Stars Berlinalea!

Reci nam prvo nešto o neobičnoj audiciji s klaunovima zbog koje si bila na rubu odlaska iz ovog filmskog projekta?
Prva audicija za film nije bila s klaunovima, već smo dobili zadatak da obavimo dvije scene a nismo ništa znali ni o scenariju ni o priči. Tada sam već ispala idiot jer sam na jednoj predstavi strgala nogu na tri mjesta, nisam se uopće mogla pomaknuti pa sam hodala kao herr Flick, a Leon Lučev i ja smo se užasno smijali. To je sve skupa bilo tako neozbiljno da sam mislila: 'OK, ništa, zaboravi i idemo dalje'. Zadnja audicija je bila u Sarajevu i bila je koncipirana kao radionica klaunova.

Spominjala si da je ta radionica s klaunovima bila među najstresnijim događajima koje si doživjela u profesiji?
To mi je definitivno najteži glumački proces koji sam prošla u životu. Zato što je to nešto od čega sam bježala, što sam perfekcionist, što sebi ne dozvoljavam pravo na grešku, na manu, biti glupa, smiješna, netalentirana...To su zapravo bile neke moje blokade, neki strahovi s Akademije, mislila sam da sam ih se riješila, ali sam ih zapravo samo potisnula, kao npr. ratne traume. Bile su to vježbe tipa: iziđeš na scenu i glumiš 7-godišnje dijete, praviš se da si na mjestu gdje si odrastao, publika mora znati odakle dolaziš, koja je temperatura vani, kakvi su mirisi...uglavnom vježbe bez teksta.

Zatim naoko lagana, a meni vrlo teška vježba: svi smo sjedili u krugu, na stolici, a jedna osoba je u sredini. Ti trebaš jednu po jednu osobu mirno gledati u oči, dati svoju energiju i primiti tuđu - bilo strah, bilo simpatiju i zatim to prezentirati na svom licu. To mi je bilo najteže, bilo mi je nekako najintimnije, baš sam se osjećala da sam se morala pokriti po glavi, sakriti. Tek nakon par vježbi - 'zaslužiš' klaunovski nos.

Na kraju nisi bili zadovoljna svojim nastupom, htjela si odustati, Jasmila te je ipak angažirala za ulogu Lune - zašto?
Mislim da je to najbolje pitati Jasmilu. Ono što znam da sam je definitivno potpuno zbunila, što sa svojim izgledom, što sa svojim odustajanjima. Ono što ja znam da bi i ja isto tako teško pristala na glumca koji prije procesa stvaranja filma kaže da nešto ne želi, ne može...To je dosta riskantno, na snimanju režiser može nešto tražiti, a glumac kaže: 'Neću!'.

Ono što je definitivno presudilo je ta neka njena hrabrost, 'treće oko', intuicija da ja to neću napraviti na snimanju, da sam ja ta za koju želi da igra Lunu. Većina režisera bi rekla: 'Mala, vrati se otkud si došla s takvim ponašanjem'. Ono što je ona u meni prepoznala je taj strah, za koji je ona očito znala da ga može riješiti zahvaljujući svom samopouzdanju i vjeri da zna kako raditi s glumcima. Mislim da je zato odlučila: 'Riskirat ću jer mislim da s njom mogu napraviti to što želim'.

Zašto si na kraju prihvatila tu zahtjevnu ulogu - da li zato što te je potakla na daljnje glumačko istraživanje?
Definitivno - gurnula me u neke dubine za koje prvo nisam ni znala da ih imam u sebi, a kao drugo - bojala sam se time baviti. Osim toga, riješila mi je neke privatne blokade koje sam u sebi nosila. Otkako sam pročitala scenarij, bio mi je nekako najbliži mom senzibilitetu od svih uloga koje sam dosad igrala. Dosad sam nastojala u svim ulogama biti najdalje od sebe, igrati likove koji nemaju gotovo nikakve veze sa mnom, a ovdje sam prvi put osjetila: 'OK, imam 30 godina, ovo je uloga gdje se možeš susresti sam sa sobom kroz ulogu, prava uloga gdje možeš riješiti neke neriješene zaostatke i ne bojati se da ćeš nekome biti dosadna, ne bojati se pokazati tko si ti.'

Ja sam se u načelu nadala da ću raditi s Jasmilom, gledala sam 'Grbavicu', strašno cijenim njezin rad, bosanske kolege je hvale. S druge strane, nikad nisam radila sa ženom, bilo mi je intrigantno i svidjela mi se i kao osoba. Znala sam da mogu puno od nje naučiti, posljednjih godina nisam baš imala priliku raditi s takvim ljudima.

Koji su bili problemi i izazovi pri pripremi lika Lune u 'Na putu'? Je li bio problem upoznati drugu vjeru, kulturu, jezik?
Ja sam se jako navikla na to da da u svojim filmovima ne igram na svom jeziku, ne izgledam kako izgledam. To je nekako režiserima najbitnije - da me potpuno izmjene! Od 4 filmova u kojima sam imala glavne uloge nijedan nije bio na mom jeziku tj. dijalektu. U prvom filmu sam govorila starobosanski, u drugom jezik Dalmatinske zagore, u trećem starosplitski iz 1943., a sada, evo - sarajevski.

Jesi li se trebala posebno pripremati za temu vehabija - jedne zatvorene muslimanske zajednice?
Nisam ni ja znala puno o tome, sebi sam postavila kao zadatak da ne saznam previše, točno onoliko koliko Luna zna na početku filma. Da dozvolim sebi da kroz Lunu i ja saznajem o tome. Ljudi s kojima sam razgovarala - što sadašnje, što bivše vehabije - su bili jako otvoreni za sva pitanja. Na filmu je bio angažiran bivši vehabija koji je bio jedan od osnivača vehabizma u Sarajevu, a s njim sam ostala veliki prijatelj, strašno mi je puno pomogao na filmu. Nisam imala dodir s ekstremnim oblikom vehabizma, u principu me ništa ekstremno ne zanima.

Koji su tvoji kriteriji za izbor filmova - jesi li odbijala filmske uloge i zašto?
Bilo je jako puno uloga koje sam odbila - da nisam, ne bi iza sebe imala 4 glavne uloge nego 12 ili 15. Par puta sam ušla u proces, počela s pripremama i onda shvatila da ispred sebe imam osobu s kojom ne znam uopće o čemu bi pričala, što bi radila 2 mjeseca na setu. Jednostavno sam odustala i izašla iz projekta. Mislim da je poštenije to otkiti prije i reći:'Gle, mislim da nemamo što raditi zajedno' nego odraditi to s figom u džepu.

Bilo je projekata gdje bi ušla u proces, zahtijevala da mi se kaže koji su uvjeti, a onda bi mi ponudili honorar studenta s Akademije. Bilo mi je bitno da ne idem protiv sebe, da sam s nekim tko me poštuje, a ne da mi lažno obećava brda i doline. Volim otvorenost, ne volim duple igre. Da sam ovdje prihvatila sve ponude, mogla sam bolje živjeti, imati riješeni stan. Ali, to me ne zanima.

Glavni kriterij je da u projekt vjerujem. Prvo pitanje prije nego pročitam scenarij je: 'Tko radi na filmu/predstavi?'. Volim da svaka nova uloga ima nešto novo, što nisam prošla, iskusila, naučila. Volim izazove - što mi je uloga različitija od dosadašnjih - veće su šanse da ću ju raditi.

Jesi li imala i međunarodne filmske ponude?
Nakon 'Konjanika', koji je imao premijeru u Hollywoodu, bilo je ponuda. Bila sam mlada, nisam željela otići iz Hrvatske, glumački put kojim želim ići nije s 24 otići u Hollywood, željela sam isprobati sebe kroz kazalište, u plesu, kroz glazbu. Tada nisam bila dovoljno zrela, mislim da sam samu sebe sačuvala. Nakon 'Muškarca bez brkova' koji je imao premijeru u New Yorku dobila sam ozbiljnu ponudu, ali s ugovorom od najmanje 5 godina. Na to onda nisam bila spremna, a sada bih voljela isprobati neka nova iskustva. Sada sam pozavršavala neke procese, što glumačke što privatne. Mislim da su sada stvari stale na svoje mjesto.

S kojim bi domaćim, odnosno europskim redateljima voljela raditi?
U Europi sigurno Mike Leigh, Jim Sheridan, Werner Herzog...Uglavnom ljudi koji strašno puno rade s glumcima. Od domaćih bih voljela raditi s Ostojićem, s Jurićem...Nuić mi se čini zanimljiv. Iz njihovih radova mi se čini da znaju kako raditi s glumcima. Mustafa Nadarević u novom filmu Arsena Ostojića je po meni najbolja životna filmska uloga, da imaš idiota ispred sebe kao režisera - mislim da to ne bi mogao napraviti! Isto tako i Tonko Lonza u 'Kenjcu'.

Da li su međunarodne i regionalne koprodukcije spas za hrvatski film?
To je definitivno dobra stvar. Mislim da smo mi malo tržište, glumci ove regije su konačno došli na svjetsku mapu. Dosada je vladala era režisera, ne glumaca. Uvijek ima i onih koji to ne podržavaju što razumijem - premale su mogućnosti za rad, osobito kod glumaca! Ja sam isto za vrijeme snimanja na Facebook dobivala poruke tipa: 'Kradeš nam kruh! Potpis: bosanski glumci'. Opet, Emir Hadžihafizbegović je u gotovo svakom hrvatskom filmu. Mislim da smo se stvarno pomiješali i da je to jedini način da se probijemo van, na jače svjetske festivale.

Kad smo kod festivala, imaš li spreman govor ako osvojiš nagradu na Berlinaleu?
Nemam, ne očekujem previše. Ali, ima jedna zanimljiva priča o govorima. 2006. ja primam Srce Sarajeva za 'Što je muškarac bez brkova', a to je bila godina velikih turbulencija, film je imao problema, a mi svi ispali istraumatizirani. I ja se, iznenađena i uzbuđena zbog nagrade, u Sarajevu zahvalila - Pula film festivalu! Ja sam se samo htjela zahvaliti što su film pustili u Sarajevo, a ispalo je posve drukčije. I onda sam sljedeće godine pozvana u Pulu i dobila Zlatnu arenu za istu ulogu. Onda sam odlučila napraviti vic, pa sam se na pozornici zahvalila ne Puli nego Berlinaleu. A sada me nazovu iz Berlina i kažu: dobili ste Shooting Star!

Omiljeni filmovi?
Kako se razvijam, mijenja se i moja lista. 'Mostovi okruga Madison' su od početka na mojoj listi najboljih. U zadnje vrijeme tu su i 'Happy Go Lucky', 'San o Americi', 'Milk', 'Žena kojoj sam čitao', obavezno 'La Vie en rose'- to mi je omiljena ženska uloga u zadnje vrijeme. 'Intimnost' je isto odličan film, njega smo gledali u pripremama snimanja 'Na putu'. Gledali smo i 'trilogiju boja' Kieslowskog, jer je Jasmila kroz filmove pokušla objasniti što i kako želi dobiti na svom filmu.

Sljedeći projekt?
'Lea i Daria' Branka Ivande koji je moj 'drugi tata', istinita priča o 2 curice koje su s 8 godina postale velike zvijezde i u Hrvatskoj i u Europi, nazivali su ih 'hrvatskim Shirley Temple'. Snimanje kreće u 6. mjesecu, prvi put glumim majku, što mi je opet novi izazov i tome se jako veselim!

Razgovarao: Siniša Paić