Poetika budizma, OSEAM
Sudeći po novim filmovima koji pristižu sa istoka, posebice Južne Koreje, zapadnjačke filmske kuće se napokon imaju čega bojati.
Jedan od recentnijih sjevernokorejskih dugometražnih filmova je i Seong Baek-yeongov 'Oseam' snimljen 2003. godine. Kao i većina novijih korejskih filmova (poput pobjednika Annecy-a 'My Beautiful Girl, Mari') tako ni ovaj, prilično neobjašnjivo, nije pretjerano zablistao u domaćoj im kino distribuciji. Razlog tome je vjerojatno u još uvijek prevelikoj zasićenosti tržišta jeftinim obradama stranih, posebice japanskih, animiranih filmova, ali i do unazad deset godina praktički nepostojećoj animatorskoj tradiciji.
S druge strane oceana, ovog i onog, situacija je malo drugačija. Danas je u Americi i Europi korejska animacija apsolutni hit, unazad par godina čini se da su svi poludjeli za bilo čime što izlazi iz pera tamošnjih autora. Svaki novi film se očekuje s posebnim entuzijazmom, a vrata bilo kojeg animiranog festivala su im širom otvorena. 'Oseam' definitivno spada u vrh svjetske produkcije, a napokon se i nama pruža prilika vidjeti ga u cijelosti; termin je zakazan za subotu 14. svibnja u mami.
Priča je vrlo poetična, a bazira se na bajci korejskoga pisca Jeong Chae-Bonga o životnim prilikama i neprilikama petogodišnjeg dječaka Gil-sona i njegove slijepe sestre Gam-i. Njih dvoje nakon nesreće u kojoj je Gam-i oslijepila lutaju zemljom i nailaze na skupinu budističkih monaha koji ih prihvaćaju u svoj samostan. Iako brat i sestra, njihovi karakteri su potpuno različiti, dok je Gil pomalo divlji i neobuzdan te time u početku izluđuje stanovnike samostana, njegova sestra je povučena i nježna.
Jedini koji se nekako nosi sa živahnim dječakom je mlađi monah kojeg ovaj oslovljava s Mister i koji u neku ruku postaje njegova očinska figura. Vremenom Gil-son prihvaća budistički nauk i kreće na hodočašće u udaljeni samostan u nadi da će dostići prosvjetljenje i posljednji puta vidjeti majku. Snježna mećava odsijeca samostan od svijeta i on se konačno suočava sa svojim unutrašnjim sobom...
Festival boja koji nudi vizualna prezentacija filma ne samo da kreira pjesničku atmosferu svojstvenu istočnjačkim filmovima, već utječe na pojačavanje početnog osjećaja tuge i samoće među siročićima. Jesenski kadrovi su dodatno naglašeni pojačanim korištenjem crvenih i narančastih tonova, a zimska hladnoća i surovost dominantnom plavom i bijelom. Jednini element koji možda nije na najvišem nivou jest animacija i crtež likova koji je nažalost više u stilu bolje televizijske animirane serije. Srećom, dubljom razradom njihovih karaktera ovaj problem nije predomonantan u cijelom doživljavanju filma.
Glazbena podloga je tipično kvalitetna i ustvari prati razvoj i promjenu emocija unutar samog Gil-sona, a autor muzike je Ho-jeong Kang. Ukoliko ne želite da vas vrijeme pregazi ili da se trendovi razvijaju mimo vas, nema vam druge nego čekirati ovaj film i na kraju krajeva sami prosuditi jesu li i u kojoj mjeri sve te priče istinite...
Nema komentara.