Puppet master: priča o stop animaciji

Stop animacija (stop motion) jedna je od prvih animatorskih tehnika koja se koristila za izradu specijalnih efekata u filmovima. Radi se zapravo o čistoj obmani gledatelja: scene koje se nisu mogle snimiti s glumcima ili na neke druge načine 'uživo', snimale su se ovom tehnikom. Stop animacija omogućava stvaranje privida kretanja stvari koje su inače nepokretne jednostavnim trikom: pomoću kamere koja može snimati kadar po kadar (u domaćoj radinosti može poslužiti i digitalni fotoparat) snima se željena scena, zatim se objekt koji treba animirati samo malo pomakne i okida se slijedeća slika i tako dalje.

Zahvaljujući nesavršenosti ljudskog oka, odnosno njegovoj tromosti, ako se slike u projekciji izmjenjuju dovoljno brzo, vidjet ćemo pokret, animaciju. Taj se efekt doživljava već i sa oko deset slika u sekundi, a sa 24 slike, što je uobičajeni standard za filmove, uvjereni smo da gledamo pokret. Fascinantno je kako prevara utemeljena na nepreciznosti ljudskog vidnog aparata rezultira filmskom umjetnošću. Igrani film funkcionira na istom principu, samo je proces snimanja drukčiji: kamera odmah bilježi 24 slike u sekundi dok snima objekt koji se sam kreće.

No vratimo se mi stop animaciji. Po ovoj definiciji i ručno crtana animacija na papiru ili celuloidu također se može nazvati stop animacijom, jer se snima kadar po kadar, ali termin se koristi samo za animaciju plastičnih, odnosno trodimenzionalnih objekata: maketa, lutaka i slično. Problem nastaje kada je potrebno snimiti nešto brže kretanje objekta, zbog velikih razlika u položaju od slike do slike, takva animacija kod projiciranja izgleda istrzano i neprirodno. No majstori stop motiona sjetili su se kako riješiti i taj problem: model se malo pomiče i za vrijeme samog bilježenja slike te se tako stvara lagano zamućenje slike (motion blur) koje pokret čini glatkim.

Ova se podtehnika naziva 'go motion', a korištena je primjerice u filmovima 'Dragonslayer' i 'Povratak Jedija'; njen mali nedostatak je određeno ograničenje u kretanju modela zbog načina snimanja.
Piksilacija je još jedna podvrsta stop animacije, a njen najpopularniji primjer je vjerojatno spot Petera Gabriela iz Aardmanove radionice, 'Sledgehammer'. Radi se o animaciji ljudskog lika koji zadržava pozu poput lutke, dok se okida slika. Mali pomak, nova slika, dalje sve znate.

Umjetnost stop animacije je i stvaranje dojma bića i predmeta ogromnih dimenzija, ili barem prirodne veličine s lutkama i modelima veličine od desetak centimetara do otprilike jednog metra. Pažljivo birani kutovi kamere i spretna monataža učinit će svoje i publika će vjerovati da se King Kong doista popeo na Empire State Building ili da golema hobotnica plazi po ulicama Los Angelesa. Barem u mjeri u kojoj vjerujemo i da je Alien pobio pola posade broda na koji se naselio i da je Gandalf ubio Balroga. U najmanju ruku, ostajemo zadivljeni i s pitanjem 'kako su to napravili?'

Materijali koji se koriste za izradu modela mogu se opisati kao 'sve što vam padne pod ruku', a same lutke se sastoje od žičane armature, nužne za pomicanje njihovih dijelova, obložene glinom, silikonom, pjenom ili već nekim prigodnim materijalom. Izrada i dizajn armature jednako su važni kao i sama vanjština lika, jer badava model koji savršeno izgleda, ako ne može napraviti željeni pokret ili se kod izvođenja istog raspada.

Precizna izrada lutaka i kompletnog seta te njihova animacija dugotrajan je i mukotrpan proces, pogotovo ako je scena bogata likovima i detaljima. Samo za ilustraciju: Tim Burton i ekipa na snimanju filma 'The Nightmare Before Christmas' iz cijelotjednog su rada dobili oko trinaest sekundi filma pa vi sad računajte. Isplatilo se: rezultat je jedan od vizualno najimpresivnijih animiranih filmova ikad.

Od pojave stop animacije u njenim najjednostavnijim oblicima oko 1900., prošlo je još dvadesetak godina do njenog velikog ulaska na filmsku scenu. Njenim se ocem smatra Willis O'Brien, čovjek koji je 1916. završio komediju 'The Missing Link', 1925. godine film 'The Lost World', u kojem, za to doba tehnički savršeno, spaja dinosaure i ljude u avanturu. No njegovo je najpoznatije djelo golemi majmun, 'King Kong' iz 1933. godine. Praktički svaka bitna inovacija koja se koristila u filmovima u slijedećih pedeset godina bila je u ovom filmu. Još jedan njegov majmun, za kojega je i nagrađen Oscarom, bio je 'Mighty Joe Young' iz 1949. godine.

Njegov nasljednik i učenik još je jedna velika njuška old-skul stop animacije: Ray Harryhausen. Najveći doprinos koji je Harryhausen ostavio stop animaciji je unošenje osobnosti u animirane likove: njegove su kreacije, koliko god bile nadnaravne, odražavale neku vrstu logike i razmišljanja u pokretu, koja je nadilazila njihovo neživo porijeklo. Vrhunac njegovog stvaralaštva može se vidjeti u filmovima iz pedesetih godina: 'Jason and the Argonauts' i 'The 7th Voyage of Sinbad'. 'Jason', putovanje kroz grčku mitologiju, se i danas smatra jednim od najboljih fantasy filmova. Najpoznatija scena iz tog filma prikazuje glumce u sukobu s animiranim kosturima (nastale iz Hidrinih zuba) i još i danas izaziva divljenje i pitanja poput 'kako li su to samo izveli?'

Do pojave računalne animacije, tehnika stop animacije je cvjetala, filmovi su se nizali, a sve velike face u tom su poslu dugovale zahvalu Harryhausenu, na čijim su se inovacijama temeljili njihovi efekti. Da nabrojimo samo neke od njih: Willis O'Brien, Jim Danforth, Phil Tippett… Sjetite se filmova nastalih do devedesetih godina, od 'Ratova zvijezda' do 'Robocopa', stop animacija je bila 'must have' za jedan visokobudžetni holivudski film.

Početak svojevrsnog kraja stop animacije, odnosno njenog masovnog primjenjivanja za potrebe vizualnih efekata u filmovima, dogodio se otprilike 1994. godine s filmom 'Jurski park'. U tom je filmu stop animacija korištena kao pomoć pri modeliranju računalno animiranih dinosaura, a ne kao primarno sredstvo animacije. No, umjetnost stop animacije jednostavno je predobra da bi izumrla.

Studio koji se i danas bavi uglavnom samo stop animacijom je poznati Aardman, čiji su najpoznatiji radovi serija 'Wallace i Gromit' i dugi animirani film 'Chicken Run'. Aardmanovci su uspjeli uvjeriti BBC da se stop animacija može koristiti i u TV edukacijske svrhe izradom animiranih filmova za djecu. Još jedan od suvremenih majstora stop animacije je Tim Burton i njegov kolega Henry Selick, s kojim je radio odlične duge animirane filmove 'James and the Giant Peach' (naslovna fotografija) i 'The Nightmare Before Christmas'. Njihova mašta, spretnost i nevjerojatno puno rada rezultirali su pravom kreativnom eksplozijom koje se nikako ne možemo zasititi.

I ovogodišnji dobitnik nagrade Oscar za kratki animirani film, 'Harvie Krumpet' Adama Elliota napravljen je u tehnici stop animacije, a zaljubljeni hommage toj tehnici u svijetu reklama napravio je Nike sa svojim spotom 'The Minotaur of Atlanta'. Tim Burton kao vječni zaljubljenik u takav način izražavanja u izradi je još jednog filma, čiji je izlazak najavljen za listopad 2005., 'The Corpse Bride', a čak je i MTV u filmu vlastite produkcije, 'Monster Island', upotrijebio tehniku stop animacije za oživljavanje golemih kukaca. Iako je skuplja, mukotrpnija i dugotrajnija u izradi nego računalna animacija, stop animacija je tehnika koja ne može jednostavno nestati.