FACTUM organizira festival

Nenad Puhovski rođeni je Zagrepčanin, 55-godišnjak, vlasnik diploma sociologije i filozofije i filmske i tv režije, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti i, što je i povod ovom razgovoru, najjači nezavisni producent u Hrvatskoj koji djeluje u okviru svoje matične kuće FACTUM. Osim produkcijom, profesor Puhovski bavi se i režijom, svoj prvi film napravio je s 14 godina, a nakon diplome nastavio je s kontinuiranim radom na televiziji, filmu i u kazalištu.

Izjavu 'najjači producent' mogu potkrijepiti nabrajanjem niza filmova koji su izašli iz FACTUMove zahuktale dokumentarne tvornice, njihovim plasmanom na domaćim ili stranim filmskim smotrama, prašini koju su podigli ili pitanjima koja su postavili, no ona će svoje pravo značenje poprimiti tek kada pročitate ono što nam je sam gospodin Puhovski ispričao o njihovom još uvijek kratkom (osnovani su 1997.), ali burnom i kreativnom djelovanju.

FILMSKI: Već ste treći puta proglašeni najboljim producentom na Danima hrvatskog filma. Odakle je krenulo?

NP: Sve je to divno i krasno, ali mislim da je to posljedica činjenice da je konkurencija mala, odnosno, producenata koji se ozbiljno bave dokumentarnim filmom ima vrlo malo. Rekao bih da postoje dva jaka producenta, neću reći velika, i to su HTV i FACTUM, koji imaju kontinuiranu prizvodnju dva ili više filmova godišnje. Većina drugih producenata koji rade dokumentarce naprave jedan, dva prava filma, mi ih napravimo pet, šest. Mislim da smo u Hrvatskoj jedini, osim HTVa, koji se sustavno i jedino bavimo dokumentarnim filmom.

FILMSKI: Govoriti o vašem položaju, a ne spomenuti nesuradnju s HTVom, gotovo je nemoguće.

NP: Mi smo jedna od rijetkih država gdje dokumentarnu produkciju financira država, a ne javna televizija kako je to slučaj s BBCjem, ARTEom.. Kako se HTV financira iz poreza, dok je država ne prisili da radi svoj posao, ništa od toga da nam HTV bude partner, što je njezina zadaća. Problem je u tome da državi nije stalo do toga da HTV radi svoj posao i situacija na taj način postaje sve gora. Dok god HTV godišnje ne raspiše natječaj, kaže za što je natječaj, koliko je novaca u pitanju, koji su rokovi itd. nema ničega. Jasno je k'o dan, jer to se već dešava, da će HTV unutar pet godina ostati bez svojih ljudskih i financijskih resursa koje će baciti ravno konkurenciji. To je jedan problem. Drugi problem je u tome da ljudima, u suštini, do dokumentarnog filma nije stalo. Kod nas je dokumentarni film nešto što se smatra vježbom djece prije nego krenu raditi igrani film. Zamislite da kažemo sad Michaelu Mooreu ...super, sad si se ti lijepo poigrao, a da li bi sad radio nešto pravo?... To je uvredljivo, no to je upravo način na koji se kod nas tretira dokumentarni film.

FILMSKI: Mislite li da je takav odnos novonastala situacija, nešto što se dešava u zadnjih desetak, petnaest godina ili je to stari trend koji je i dalje na snazi?

NP: Rekao bih da to nije stari trend. U stara vremena, predratna vremena, dokumentarni je film bio ozbiljnije tretiran. Tada je postojao Zagreb film kao jedna izuzetna i ozbiljna firma koja se bavila dokumentarnim filmom. Sremec, Tadić, Papić, naši klasični autori dokumentarnog filma, su tada dobivali hrpe nagrada radeći za Zagreb film kojeg je financirala država, uz još niz malih producenata poput Zore ili Jadran filma koji su radili jedan, dva filma godišnje. Tada je nastao jedan fond filmova koji je beskrajno važan i beskrajno dobar. Naravno, bitnu ulogu u svemu imala je i tadašnja televizija.

FILMSKI: Što se desilo?

NP: Desio se rat. I desilo se to da je rat iskorišten u kulturi uopće, a posebno na filmu, kazalištu i skupim umjetnostima, da zapravo dođe do jedne smjene generacija. To samo po sebi nije loše kad ta smjena ne bi predstavljala prekid u financiranju dokumentarnog filma jer su tadašnji povjerenici za film tvrdili da ga ne treba financirati. Tako da zapravo do 1999. ili 2000. Ministarstvo kulture praktično nije financiralo dokumentarnu produkciju, znači gotovo deset godina. Televizija je proizvodila, usuđujem se reći, isključivo propagandu. Vrlo utilitarne uratke i nešto što s jedne strane nije bilo dovoljno slobodno da bi se mogla istraživati puna istina o bilo kojoj temi; s druge strane se radilo u nemogućim uvjetima – dva dana snimanja, tri dana montaže. I deset godina je dokumentarni film bio mrtav, nešto manje, moram reći, zahvaljujući FACTUMu.

FILMSKI: Meni se čini da situacija kreće na bolje. Ne vlada mrtvilo kakvo je bilo. Da li su se ljudi naučili snalaziti u nemogućim uvjetima ili...?

NP: Tri su razloga za to. Jedan je promjena vlasti, Ministarstvo kulture od 2000. godine sustavno financira dokumentarni film. Drugi razlog – ne treba zaboraviti da je s 1997. na 1998. nastao FACTUM koji je počeo sustavno prozvoditi nezavisne dokumentarce po prvi puta u novoj državi. Nitko to prije nije radio. A došli su i drugi producenti koji su počeli raditi više dokumentaraca. Došlo je i do nekakvog 'opuštanja' na televiziji pa su počeli emitirati, u najmanju ruku, ne toliko ideološki tvrde filmove nego male pričice o malim ljudima, naravno, ne o Srbima i homoseksualcima, već male, 'neopasne' filmove, a to je poslužilo afirmaciji jednog broja autora, pa su tako nastali filmovi poput Bunarmana. No, to još uvijek nije produkcija koja ima glavu i rep, nešto smišljeno što bi bio rezultat nekog plana i ideje ...mi trebamo proizvoditi takve i takve filmove.. Produkcija nije zbroj filmova, već nešto što jedna zemlja, država, želi za svoju kulturnu politiku. 'Dogma' u Danskoj nije zbroj filmova, nego ideja koja je dobila podršku sredine; financijsku, prostornu, diplomatsku... Moram ponoviti, osim FACTUMa i dalje nema sustavne dokumentarne produkcije. Prvenstveno smatram da je krivica do HTVa koji i dalje nema nikakvu politiku prema nezavisnoj produkciji. Ja to vrlo dobro znam jer sam član izvršnog odbora EDNe (European Documentary Network) koji se bavi time. Dokumentarni fim se radi tako da ga, u principu, proizvode nezavisni producenti za javnu televiziju, vrlo često u međunarodnim koprodukcijama. Kod nas na televiziji postoji tridesetak autora na plaći koji čuče tamo i dobivaju 12 mjeseci plaću, napravili oni nešto ili ne.

FILMSKI: Kako se odvija suradnja između HRTa i FACTUMa?

NP: Suradnja se odvijala godinama tako da je HTV ignorirao FACTUM. U doba gospodina Mikuljana mi nismo mogli niti blizu dokumentarnom programu HTVa. To je bio dio jedne politike. Nakon toga desio se slučaj 'Oluja nad Krajinom' (HTV je odbijao prikazati ovaj dokumentarac redatelja Božidara Kneževića, a poklekli su kada je Stipe Mesić, predsjednik RH, urgirao da će sam zakupiti termin za prikazivanje op.a.). Snaga tog filma (tema su ratni zločini za vrijeme oružane akcije Oluja op.a.) je na neki način uplašila ljude.

FILMSKI: Da li je istina da ste i vi, kao producent, bili izloženi prijetnjama?

NP: Istina je da, nakon što je poginuo Božo Knežević, u 2 ujutro su i mene zvali i rekli da su ubili četničku svinju i da sam ja sljedeći na redu. Imao sam i drugih neugodnosti, nevezano za taj slučaj. No, to bi bila normalna posljedica moga posla kad ljudi preko toga ne bi prelazili šutke. Problem FACTUMa je u tome što govori o temama o kojima nitko drugi ne govori. FACTUM je trn u oku velikog dijela hrvatske javnosti, ne samo političkog establishmenta, već i mnogih tzv. slobodnih intelektualaca. Kada se desio slučaj 'Oluje nad Krajinom', ne samo da nas je u Saboru vrlo ružno napao HDZ, već i nitko od tadašnje opozicije nije reagirao niti nas uzeo u obranu.

FILMSKI: Da je 'Oluja nad Krajinom' prikazana 2004. godine da li bi se situacija odvijala drugačije?

NP: Mislim da ne. Netko treba stvari pokrenuti. To je bila jedna od najgledanijih Latinica – 48%. Niti jedan dokumentarni film u povijesti HTVa to nije imao. To pokazuje i reakcija ljudi nakon emisije -75% ljudi bilo je za to da se svi ratni zločini moraju procesuirati. Kako su 'narodni predstavnici' u Saboru imali posve drugi stav o filmu, očito je da politički establishment kaska za građanima, da su građani pametniji i da se na izborima ipak bira s figom u džepu. Situacija s ovim filmom ukazala je i na jednu interesantnu, nama ne i dragu činjenicu. Naime, FACTUM je u velikoj mjeri imao, a ima je donekle i danas, jednu izoliranu poziciju. To nije nešto što mi želimo. Činjenica je i da nas naše kolege filmaši, hajde recimo, toleriraju. Mi nismo dio filmskog establishmenta, nas se ne smatra filmašima, ili ne daj bože, kulturnjacima.

FILMSKI: Kako to mislite?

NP: Ako otvorite novine i pogledate šarene strane koje prate kulturna događanja, mjesta gdje se kulturnjaci okupljaju, nas nećete vidjeti. To je činjenica po tome što mi praktično nigdje nismo pozivani, što gotovo uopće nismo prisutni u medijima, osim kada su skandali u pitanju. Nas nema. Mi smo getoizirani. Razumijem tu poziciju i spreman sam na nju pristati, ali se neću praviti bedast da to ne vidim. Većina filmaša misli ...oni tamo nešto rade, pusti ih... ali se 'ne bi šteli mešati'. Znate da su filmaši ljudi koji žive od državnog novca, ne uživaju u tome da previše riskiraju, to je priroda posla, jer je teško biti buntovnik i tražiti pare za to. Ja to razumijem. Ta se situacija polako mijenja, ali je činjenica da moj film 'Paviljon 22' do danas nije igrao na HRTu.

FILMSKI: 'Oluja nad Krajinom' i 'Paviljon 22' su gotovo jedini od cijele vaše produkcije oko kojih se diglo dosta prašine.

NP: I 'Bad Blue Boys' prije toga. Mi svake dvije godine napravimo jedan takav film, ali nažalost, široka publika ih nikako, ili vrlo teško vidi.

FILMSKI: Zar vi nemate ugovor s HTVom kojim se ta kuća obavezuje na prikazivanje određenog broja vaših filmova?

NP: To je bilo prije dvije i pol godine. Ugovor je trajao godinu dana i HTV se obavezao prikazati deset sati našeg programa, prošao je i produžen je za šest mjeseci, HTV je platio sve što je trebao, ali nije prikazao deset sati filmova. Prikazao je tri, četiri filma. Znači, bilo im je lakše platiti, nego zaista prikazati te 'sumnjive i problematične' filmove. To je jedna zanimljiva stvar. Na pitanje zašto, HRT je odgovorio da nema termina dužine jednog sata. Što je, naravno, smijurija.

FILMSKI: Što je pravi razlog?

NP: Razlog je taj što se oni ne bi htjeli petljati u bilo šta što je politički problematično. Činjenica da je, po svemu sudeći, gospodin Merčep sljedeći na haškoj optužnici, HRTu nije dovoljna da prikaže svojim gledateljima jedini film koji govori o merčepovcima, a to je 'Paviljon 22'.  Zato što je guranje glave u pijesak još uvijek dominantno političko opredjeljenje HTVa. HTV nije do danas prikazao čak ni dokumentarac 'Život na svježem zraku'. To je jedan beskrajno šarmantan film koji je dobio na DHFu prije dvije godine nagradu za najbolju režiju. Logično bi bilo da televizija bude presretna da to može prikazati, ali ne. Film se bavi lokalnim izborima u jednom malom selu u Slavoniji koji su Srbi napustili, a doselili su se Hrvati s Kosova. Nakon rata, polako Srbi dolaze natrag, a Hrvati s Kosova moraju naći neke druge kuće. No, izbori su, Hrvati glasaju za HDZ... priča je vrlo šarmantna, duhovita i topla, no i dovoljno konfliktna da se ne prikaže na HTVu.

FILMSKI: Da li je takva situacija demoralizirajuća ili je shvaćate kao potvrdu da to što radite trebate nastaviti i dalje? Ili jedno i drugo?

NP: To sigurno nije lako izdržati na dugu stazu, iz dva razloga. Prvi je financijski. Nama je sve teže financijski preživjeti jednostavno zato jer jedina sredstva koja dobivamo su ona za filmove, a ona su vrlo neizvjesna. Mi smo nevladina udruga, neprofitna organizacija. Nas nitko ne financira, osim filmova koje radimo. To je jedne godine jedan ili nijedan film, a druge možda dva, tri. To je beskrajno teško. S druge strane, izvor prihoda koji bi morao postojati, a to je prikazivanje na televiziji, iz svih razloga o kojima sam govorio je također vrlo neizvjesno. Tako da sam nedavno obavio nekoliko razgovora i ljudima rekao da je lako moguće da mi sljedeće godine stavimo ključ u bravu!

FILMSKI: Što je s vašim drugim sponzorina, fondacijama, Sundanceom, Jan Vrijmanom?

NP: Koristimo sve to koliko možemo, ali ponavljam - do trenutka dok Hrvatska televizija ne bude radila svoj program preko nezavisnih producenata, nema prave šanse ni za koga. Problem je u tome što veliki broj naših kolega ne želi ući u otvoreni sukob s televizijom, a na taj način će se teško postići neka bitna promjena. Paradoks je da u cijeloj Hrvatskoj nema 35 provjerenih dokumentarnih autora, a HRT ih ima toliko na stalnoj plaći, a filmova nema. Tko im je dao mandat za takvo ponašanje? Grubo računajući to je godišnje oko 4 milijuna kuna samo za plaće, bez budžeta za produkciju, a prosječni dokumentarni film se u Hrvatskoj financira sa između 100 i 300 tisuća kuna.... Budžet dokumentarnog programa HTVa je oko 7 milijuna kuna godišnje. S druge strane, mi kao najveći nezavisni producent dokumentarnog filma ne možemo preživjeti. Kada, recimo, dobijemo novac od Gradskog ureda za kulturu, to je 100 tisuća kuna,  mi za taj iznos moramo napraviti film, a s 15 tisuća (15% koje smijemo uzeti za naše troškove) treba živjeti FACTUM, isplatiti plaće, podmiriti režije..., a to je nemoguće. I tu se pokazuje što država misli - da je baš briga, pokazuje se da kolege nije briga... A toliko upozoravam na to jer će opet javna televizija imati blagoslov politike da radi posao komercijalne televizije, krenuti će u kretenske soap opere, kretenske kvizove, reality show ili ukratko - u komercijalni kretenluk koji će financirati novcem pretplatnika i poreznih obveznika.

FILMSKI: Da li surađujete s drugim tv kućama?

NP: Surađujemo sa srpskom nezavisnom televizijom B92 koja je do sada otkupila desetak FACTUMovih filmova i s kojom i ubuduće idemo u koprodukcije i 'pre-by' aranžmane. 'Graham i ja' su otkupili Belgijanci, 'Dečka kojem se žurilo' Saudijci, 'Snove na peronu djetinjstva' Finci i Australci....

FILMSKI: Okrenimo se malo FACTUMu iznutra. Kako birate teme koje ćete obrađivati? Kako birate suradnike?

NP: U ovih 6 godina od kada FACTUM djeluje, kroz njega je prošlo oko 70 ljudi, računajući i snimatelje, montažere, režisere. Naročito nam je drago da oko 70% cijele produkcije čine prvi ili drugi profesionalni film najčešće mladih ljudi. Imamo autore s kojima radimo manje i one s kojima radimo više. No, ako godišnje ne pronađemo bar dvoje novih autora, smatramo da svoj posao nismo dobro obavili. Radili smo i prvi film jedne djevojke koja je tada imala 17 godina, bila je amater, a kasnije je došla na akademiju. Sada radimo film s Dijanom Bolančom, glumicom kojoj je ovo prvi dokumentarni film. Ja sad radim s jednim mladim aktivistom. Pokušavamo dovesti do dokumentarnog filma niz ljudi koji nisu nužno o tome razmišljali. Mislimo da je dokumentarni film nešto na čemu treba biti prisutan što širi krug ljudi. Tu su još i novinari, kao što je bio slučaj s Božom...

FILMSKI: Da li vi prepoznate njih ili oni dođu k vama?
 
NP: Najčešće mi prepoznamo njih, ali i ljudi dolaze k nama. FACTUM ima taj nedostatak, a to je da nema novaca, no ima i tu prednost da ovdje svatko može raditi onako kako hoće. I koliko god hoće. Ako netko hoće snimati tri godine, kao što je Zrinka snimala 'Peščenopolis', neka snima. Ako netko hoće montirati kao što je Kolbas montirao 'Evu' osam mjeseci, neka montira. Nikada se nije desilo da ljudima govorim što da rade. Ja gledam materijale, mi pričamo, ali nema diktata. Ovo je mjesto nekakve slobde koja je dosta rijetka danas i do koje je meni beskrajno stalo. Smatram da je to ono što ovo mjesto čini posebnim. Onog trenutka kada to ne bude bilo moguće, stvari više neće imati smisla. Honorari su mali, budžeti isto, ali ljudi mogu raditi točno ono što hoće. Koji put je to manje ili više fantastično, ali autori na koncu uvijek mogu stati iza tog filma i reći da je upravo onakav kakvog su ga htjeli. Da sam ih ja gurao u nekom pravcu, možda bi taj film bio bolji, ali to bi tada bio moj film, a ne njihov. Od 47 FACTUMovih filmova, ja sam do sada kao redatelj potpisao dva. Ne poznajem niti jednog svog kolegu koji bi se u toj mjeri zatajio i dao drugim ljudima priliku da rade.

FILMSKI: Tko ili što je ustvari producent?

NP: Netko kaže da je producent računovođa, a ja da je to netko tko pomaže i kaže svom redatelju ..čuj, čuo sam za jednu zanimljivu temu, da li te interesira?.. Mislim da u ovom trenutku ova zemlja ima toliko priča koje treba ispričati da ja trebam napraviti sve što mogu da što više tih filmova bude snimljeno jer nitko drugi taj posao ne radi. No treba jasno reći i to da se ovdje mogu pričati najrazličitije priče. Najteže ostavljam za sebe. U neko prošlo vrijeme ja sam dobivao nagrade kao redatelj filmova o likovnim umjetnicima, bio prikazivan u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku... I sada bih radije snimao takve filmove nego one o ratnim zločinima, ali to netko treba odraditi. Ne želim da moja djeca prožive isto ono što i ja ako to mogu izbjeći. Ako je moj život u nekoj mjeri time označen, mislim da je pošteno da na to reagiram.

FILMSKI: Koliko je trenutno filmova u pripremi u FACTUMu, koji su to i u kojoj su fazi?

NP: U pripremi je sedam filmova. Većina će biti gotova do jeseni: dokumentarac Alda Tardozzija 'Ode Edi' o životu i radu prerano preminulog strip umjetnika Edvina Biukovića, Eddyja, 'Sve pet' Dane Budisavljević o porno glumici koja se nakon 15 godina vratila iz Amsterdama, bori se za legalizaciju prostitucije, želi pokrenuti svoj porno biznis i doći u hrvatski Parlament, 'Pobre' Dijane Bolanče govori o starosti i mladosti na primjeru prijateljstva 90-godišnjeg Petra i 30-godišnje Dijane, 'Božje pijanice' Silvija Mirošničeka (o kojima nam je sam autor pričao tijekom jednog intreviewa op.a.) i moj film 'Lora'. 'Strah od smrzavanja' Andreja Korovljeva za koga ne znam kada će biti dovršen, jer je to jedan poseban autor koji ima svoje metode rada, a u pripremi je za 2005. dokumentarac Biljane Tutorov o Darku Rundeku i njegovom bandu 'Cargo'.

FILMSKI: Neizbježno je pitanje vaše budućnosti. Što i kako dalje?

NP: Sljedeće godine Zagreb bi trebao dobiti svoj prvi međunarodni festival dokumentarnog filma. I to u organizaciji FACTUMa. ZAGREB DOX održati će se u veljači 2005, Dana Budisavljević biti će organizacijski direktor, a ja umjetnički. To je jedan od naših zadnjih pokušaja da popravimo trenutnu situaciju i u dokumentarnoj hrvatskoj produkciji i što se tiče FACTUMa. O samom programu više informacija najesen. A ako situacija i dalje bude loša, na tom ćemo festivalu objaviti zatvaranje FACTUMa!

Sretno im! Ili bolje, sretno nam!

Popričala Inesa Antić