Počeci filmske propagande

Riefenstahl je rođena u Berlinu 1902. kao Helene Bertha Amalie Riefenstahl. Studirala je slikarstvo, a umjetničku karijeru započela je kao plesačica u Njemačkom kazalištu. Ozljeda koljena okončala je plesnu karijeru, a Leni se prebacila u sedmu umjetnost. U tome joj je pomogao i redatelj Arnold Fanck koji ju je uočio na pozornici i angažirao u svom filmu. Glumila je u filmovima 'Der heilige Berg' (Sveto brdo, 1926), 'Der große Sprung' (Veliki skok, 1927), 'Die weiße Hölle vom Piz Palü' (Bijeli pakao Piz Palua 1929), 'Stürme über dem Mont Blanc (Oluja nad Mont Blancom 1930), 'Der weiße Rausch' (Bijeli plamen, 1931), 'Das Blaue Licht' (Plavo svjetlo,1932) i 'SOS Eisberg' (1933).

No, ako ste čuli za bilo koji od navedenih filmova, onda imate fetiš na njemački film s kraja prve trećine prošlog stoljeća. Mi nemamo, pa ćemo se okrenuti razdoblju uoči drugog svjetskog rata i dokumentarcima koje snimala u to vrijeme. Zasigurno najpoznatiji od svih je 'Triumph des Willens' ('Trijumf volje', 1934.), nazvan po 6. kongresu nacional-socijalista u Nürnbergu. Iako je za njega dobila međunarodna priznanja (zlatne medalje u Venciji 1935. i na Svjetskoj izložbi u Parizu dvije godine kasnije), upravo on je bio najveća prepreka njenoj poslijeratnoj karijeri – svi su je doživljavali kao redateljicu nacističkih propagandnih fimova.

Njen prvi film 'Sieg des Glaubens' ('Pobjeda vjere', 1933.) imao je istu tematiku – kongres NSDAP-a u Nürnbergu. Ministarstvo propagande (u čijoj je produkciji film snimljen) koristilo ga je za širenje popularnosti stranke, a nakon završetka rata nije bilo šanse ući mu u trag. Krivac za to je Ernst Rohm, vođa 'smeđokošuljaša' NSDAP-a. Naime, Hitler je, sumnjajući da spremaju državni udar, naredio smaknuće Rohma i bliskih mu pukovnika, a svaki trag o njima je morao biti izbrisan iz njemačke povijesti. Uključujući i sve kopije ovog filma. Jedan čovjek tvrdi da ga je vidio, da se odlično vidi 'razvoj jedinstvenog stila Leni Riefenstahl koji će do izražaja doći u slijedećim filmovima'. Tvrdi da film nikada neće biti objavljen jer je pod strogim nadzorom u Njemačkom federalnom arhivu. No, film se nedavno pojavio u javnosti i, mada nije remek djelo, dao uvid u ideje i tehniku koji su joj kasnije poslužili pri radu na 'Trijumfu volje'.

'Trijumf' je trebao budućim naraštajima pokazati kako je nastao Treći Reich. Kako se nacistima taj plan srećom izjalovio, dokumentarac povjesničarima daje odličan uvid u nacističke metode propagande kojima su se uvukli u svijest mase, te o sposobnostima Adolfa Hitlera da uvjeri narod u svoje stavove snagom riječi.

Uslijedio je 'Tag der Freiheit – Unsere Wehrmacht' (Dan slobode – Naša vojska, 1935.). Pogađate tematiku? Sedmi kongres nacional-socijalista! Točnije, parada njemačke vojske (Wehrmachta) kroz Nürnberg, koja je trebala svijet uvjeriti u spremnost i snagu novoizgrađene vojske. Doduše, u nekim su scenama malo pretjerali – iznad golemih topova montirani su anđeli, a u drugoj sceni avioni u letu su formirali kukasti križ.

Posljednji dokumenarac u opusu Riefenstahlove bio je 'Olympia'. Jasno, ovaj put se ne govori o kongresu, nego o Olimpijskim igrama održanima u Berlinu 1936. godine. Prvi dio nazvan je 'Fest der Völker' (Festival naroda), a drugi 'Fest der Schönheit' (Festival ljepote). Naglasak je na ljepoti tijela atletičara, što ukazuje na značaj koji su nacisti pridavali kulturi tijela.

Na snimanju filma bilo je angažirano čak šest snimatelja: jedan za trčanje i podvodne snimke, drugi za jedrenje, maraton i slike balona, treći za gimnastiku, treninge, plivanje, veslanje, četvrti za usporene snimke itd. Film je pokupio brojne nagrade (Pariz 1937., Venecija 1938., Međunarodni olimpijski odbor 1939.) Napravljene su čak četiri verzije filma – osim njemačke, tu su i engleska, francuska i talijanska verzija. Zanimljivo, film se prikazivao i nakon rata (1958.) – 'denacificirana' verzija je skraćena, a naslov prvog dijela je promijenjen u 'Bogovi stadiona'.

Onda Hitler napao Poljsku i započeo drugi svjetski rat. Nakon šest godina se ubio jer je izgubio. A Leni, iako nikad nije bila članica NSDAP-a i iako je odbila nekoliko Adolfovih prijedloga da snimi još pokoji film, je zbog svojih filmova provela četiri godine u zatvoru! No, ni to joj nije pomoglo da se riješi etikete nacističke redateljice ni tijekom slijedećih pedeset godina. Zašto, pitate se? Jer filmskom industrijom još od tridesetih godina prošlog stoljeća vladaju Židovi.

Leni je 1997. dobila nagradu za životno djelo od Cinecona, organizacije koja se bavi obnavljanjem i prikazivanjem starih filmova. Da su Židovi popizdili ne treba posebno naglašavati ('nikada ne smijemo zaboraviti da je njena karijera izgrađena na pepelu milijuna ljudi'). Gnjev nije jenjao ni kada je umrla – na dodjeli Oscara odana je počast svim filmskim umjetnicima preminulima prošle godine. Naravno, spomenuta je i Leni, a osim negodovanja iz dijela publike, javio se i Institut za holokaust, koji je Leni nazvao čistim primjerom koliko umjetnost može postati izopačena u službi fašizma, rasizma i genocida. Shvatili ste – mrzit će je i djeca djece njihove djece.

Poslije drugog svjetskog rata, nakon izlaska iz zatvora, odlučila je dovršiti film 'Tiefland' ('Lowlands'), koji je zbog Hitlerovih zadataka i rata morala prekinuti. Bio je to film o nevinosti i korupciji, planinama i nizinama, baziran na operi Čeha Eugenea d'Alberta. Neki smatraju da je s tim filmom željela odbaciti Hitlera i nacistički režim. Ipak, zbog židovske sabotaže odustala je od filma – i oborila dva Guinnessova rekorda. Naime, od 'Tieflanda' (1954) do njenog slijedećeg redateljskog uratka ('Impressionen unter Wasser', 2002) prošlo je punih 48 godina! Sa 99 godina, koliko je imala kada je režirala 'Podvodne impresija', postala je i najstarija redateljica nekog dokumentarca.

U 71. godini je ispunila svoj životni san – upisala je tečaj ronjenja kako bi se mogla baviti i podvodnom fotografijom. Naravno, pritom je morala lagati o godinama, jer joj tako staroj to nikada ne bi dopustili. Od tada je počela snimati pod vodom, a nije ju obeshrabrio ni morski pas koji ju jednom prilikom tri puta 'pozdravio'.

Umrla je 8. rujna 2003. godine, nedugo nakon 101. rođendana. U intervjuu kojeg je dala kratko prije smrti, priznala je da nikada ne bi snimila 'Trijumf volje' da je znala da će je to progoniti tijekom cijelog života. Što možemo zaključiti? Leni je pošteno odradila svoj posao. To što je snimala za naciste platila je brojnim teškoćama u nastavku karijere, ali je ipak uspjela. A da li je bila svim srcem uz njihove ideje ili su je prislili, manje je važno - svoj trag je duboko urezala u povijest.