Mozak Georgea Busha
Mislite da je George W. Bush glup? Zašto ne bi bio kada može biti. Nije on tu da razmišlja, nego Karl Rove, najmoćnija figura američke politike.
Dokumentarac 'Bush's Brain' reublikanci i Bushevi simpatizeri nazvat će besramnim napadom na popularnog američkog predsjednika. Njihovi neistomišljenici reći će da se radi o opravdano oštroj kritici lošeg političara. Ipak, ovaj film ne govori o Bushu, nego o njegovom ključnom strategu Karlu Roveu, političaru kojeg često optužuju da na izbore gleda kao na borilački sport.
Dokumentarac, koji će u kina zasigurno privući i ljude koji inače ne vole ovaj žanr (jer je do izbora u SAD-u ostalo malo više od mjesec dana), utemeljen je na knjizi 'Bush's Brain: How Karl Rove Made George W. Bush Presidential', koju je napisao dvojac novinara-istraživača James C. Moore - Wayne Slater. Baš kao i knjiga, i film ima dva redatelja: Michael Paradies Shoob i Joseph Mealey prikazali su profil čovjeka koji će učiniti sve za boljitak rejtinga svog kandidata. I svoje vlastite karijere, naravno.
Povijest prljavih trikova seže u dane srednje škole i debatnih turnira, a kulminira za vrijeme republikanskih izbora za predsjedničkog kandidata, kada se obrušio na senatora Johna McCaina. Prošao je cijelu hijerarhiju uspona – od mladog republikanca do šefa Busheva kampanje, 1994. kada je Bush izabran za guvernera Teksasa, četiri godine kasnije (kada je ponovno izabran), te 2000. kad je pobijedio na predsjedničkim izborima. Pomagao je i drugim republikanskim kandidatima i to ne samo da pobijede, nego da unište protivnike. Da li se još uvijek nadate da bi John F. Kerry mogao postati novi predsjednik?
Od Georgeove pobjede, Rove radi u Bijeloj kući (i to u bivšem uredu Hillary Clinton). Da je riječ o prljavom kučkinu sinu najbolje oslikava otkaz CIA-ine operativke Valerie Plame. Razlog? Njen muž, diplomat veteran Joseph Wilson, napisao je New York Timesu pismo u kojem negira veze države Niger i oružja za masovno uništenje. Jel' da mu maniri malo podsjećaju na našeg potpredsjenika vlade Andriju Hebranga?
Pa, iako je jasno da Shoobu i Mealyju nije drago što je Bush predsjednik, malo su pretjerali. Rovea, koji nikako nije želio dati intervju s uključenom kamerom, su pošteno 'oprali', ali pred kraj filma ubacili su desetominutni segment o američkom vojniku ubijenom u Iraku. Problem te scene je što Rove nema apsolutno ništa s tim.
Za autore filma stvari ne stoje najbolje: ako Rove ne uspije i Bush izgubi izbore, oni će izgubiti publiku sastavljenu mahom od ljutitih demokrata (koji neće biti ljuti ako Kerry dobije izbore). Ipak, uvjereni smo da bi i oni, i Michael Moore, i svi ostali autori anti-Bush dokumentaraca odrekli dobrog dijela zarade kad ne bi morali gledati teksaškog kauboja kako još četiri godine vlada jedinom svjetskom supersilom.
Jer, autori dokumentaraca su se uhvatili posla koji mediji nisu obavili – postavljaju teška pitanja. Razlozi za takvo stanje su jasni ukoliko ste čitali neko od djela Noama Chomskog koja se bave kontrolom pristanka. Ukratko – vlast direktno ne kontrolira medije (one bitne i velike, poput New York Timesa ili Washington Posta). No, ako se novinari nisu naučili 'pravilno' razmišljati, nikada neće pisati za velike novine (nego neke male i nezavisne, koje čita jako malo ljudi).
Taj mehanizam funkcionira kada su u pitanju mediji, no autore dokumentaraca je znatno teže obuzdati. I to je dobro, jer je to vjerojatno najbolji (ako ne i jedini) način da se potakne javna rasprava o važnim pitanjima i sačuva ono malo demokracije što je ostalo u 'najdemokratskijoj zemlji na svijetu'...
Nema komentara.