Sve 5!

Dana Budisavljević ime je koje ćete često pronaći na odjavnoj špici raznih dokumentaraca, kratkih filmova, odgojno – obrazovnih spotova, spotova za 'senzibilizaciju pitanja roda i spola... i to svaki put u nekoj drugoj funkciji: montažerka, scenaristica, redateljica, producentica, snimateljica...

A cijelo se vrijeme radi o uratcima koje ne možete nikako zaobići; bilo da su vam zapali za oko zbog svog fenomenalnog vizualnog 'kika', ali naravno, ne samo zbog toga:),  kao što je bio slučaj s 'Godinama hrđe' koje je radila zajedno s Andrejom Korovljevim kao ko-scenaristica i montažerka ili zbog neposrednog i normalnog odnosa prema osjetljivim temama kao što je bio slučaj s kratkim edukativnim filmom 'To je nekako ravnopravno' kojeg je režirala za CESIce (Centar za edukaciju i savjetovanje žena) i spotom o kojem se puno pričalo, ali ga je i malo ljudi vidjelo – 'Ljubav je ljubav' – koji je bio dio medijske kampanje za promicanje prava homoseksualaca u Hrvatskoj. Spot je malo ljudi vidjelo jer, unatoč najavi, ipak na kraju nije prikazan na tv-u jer je bio 'pre gej za božičnu atmosferu HTV-a'. Vrlo nježnom, vizualno odličnom i porukom jasnom uratku konceptualno tj . scenaristički, ali i tehnički, kumovali su Dana kao izvršna producentica i Andrej Korovljev kao redatelj.

Svi ovi radovi nastali su pod producentskom ili koproducentskom kapom FACTUMa, najveće hrvatske radionice nezavisnih dokumentaraca u kojoj je Dana - zamjenica direktora. No povod ovom razgovoru, osim što smo htjeli upoznati ovu radišnu dvadesetdevetogodišnjakinju, je njen autorski uradak, 45ominutna, formom dokumentarna priča o Lidiji Šunjergi - 'Sve 5!'. Naravno da smo je još svašta propitali:), ali nas je za početak zanimalo odakle se počela presti cijela njena priča vrijedne filmske radnice, kako se ona sama najradije voli zvati.

Dana: To me je uvijek malo strah kad me netko pita što ja to sve radim, ali pokušat ću objasniti ukratko ispočetka. Naime, ja sam završila filmsku montažu na zagrebačkoj Akademiji, ali mi je još na faxu bio mali problem sjediti cijelo vrijeme u montaži, uz to što me je mučilo i to za koga, jer mi se hrvatski filmovi nisu previše sviđali, a montaža mi je izuzetno intiman proces u kojem si ti u jednoj prostoriji s nekim po nekoliko mjeseci, pa ako se to ne sklopi, proces je izuzetno naporan. Tako sam se još na faksu počela baviti organizacijom, iz čega je nastala F.R.K.A. – revija studentskih radova, koja je tada bila izuzetno uspješna.

Progresivnom linijom je uslijedio poziv na Motovun Film Festival na kojem sam u najužem organizacijskom timu od prve godine. U međuvremenu, krajem 2000., je došao i poziv u FACTUM, a evo sljedeće godine radimo i vlastiti festival dokumentarnog filma (ZAGREB DOX op.a.). To je jedna moja, nazovimo je organizacijska strana; druga cijelo to vrijeme pokušava biti autorska, a najviše i najčešće do sada se ispoljavala u suradnji s Andrejom Korovljevim s kojim volim raditi i stvarati.

FILMSKI: Čini mi se da se u posljednje vijeme obim tvog posla i odgovornosti sve više povećava? I na organizacijskom i na kreativnom planu.

Dana: Da, sve je lagano započinjalo krajem te 2000. kada smo dovršavali 'Godine Hrđe' i kada me je profesor Puhovski pozvao u FACTUM jer sam ja radeći već i ranije kao montažerka na nekim FACTUMovim filmovima stalno imala neke ideje kako bi stvari trebale/mogle bolje funkcionirati. Kako je Nenad tada praktički sam vodio Factum i trebala mu je pomoć, odlučio je dati mi mogućnost da osjetim producentski posao na vlastitoj koži.

Moram priznati da je odigrao izuzetno bitnu ulogu u mom životu jer sam ja stvorenje izuzetno raspršene pažnje i radila bih sto stvari, ono, zasadila polje organskih rajčica na povratku sa snimanja, prešla u kazalište, ha, ha.., pa me on puno puta sačuvao da ostanem u jednom krugu djelovanja. A i njegovom 'krivicom' sam preuzimala puno nekih poslova, a naposljetku je i zaslužan za to da sam uopće snimila svoj film. Ja se možda ne bih niti usudila, ali mi je on iskazao svoje povjerenje i uvjerio me da je vrijeme za takvo nešto.

FILMSKI: Osim što radiš na FACTUMovim filmovima, često radiš i s raznim organizacijama koje svojim djelovanjem štite i promoviraju prava socijalno ugroženih, spolno nejednakih, seksualnom orijentacijom neprihvaćenih. Za svoj si, kako kažeš, prvi autorski film obradila temu bivše prostitutke i porno glumice koja se vraća u rodni kraj. Koja je sljedeća tema na tvojoj listi prioriteta, neki tvoj fetish kojim bi se voljela pozabaviti?

Dana: Moram priznati da mi je fetish queer kultura. To me privlači. Ne mislim da je to najvažnija tema na svijetu, ali je meni vrlo zanimljiva. Ima gomila stvari za koje se možeš boriti i pridonijeti im svojim djelovanjem, ali mi se pitanje seksualnih manjina čini kao nekakav lakmus papir jer je relativno homogeno i na njemu se odlično ogleda opće stanje društva.

FILMSKI: Postoji li i po tvom mišljenjiu nekakv pomak u dokumentarnoj produkciji u Hrvatskoj u posljednjoj 'petoljetki'?

Dana: Tu stvarno ne vidim neki pomak. Postoji nekoliko producenata koji redovno proizvode i sve je više obećavajućih, pogotovo mladih, autora, tako da zapravo postoje preduvjeti za određeni boom...., ali dok se ne promijeni sistem po kojem nastaju dokumentarci, vrlo teško. Tu prije svega mislim na HRT koja bi napokon trebala otvoriti prema vani jer je dovoljno moćna i ima dovoljno sredstava da to napravi. I sistem prikazivanja je prilično čudan i netransparentan. Nema logističke podrške i sistem distribucije ne postoji. Što je prilično nemotivirajuće. Mislim da nam je Filmski institut kao jedna krovna institucija nužno potrebna radi usmjeravanja, postavljanja standarda, promocije prema vani.... Zbog nepostojanja svega toga mislim da taj boom kojeg sam spomenula neće biti lako moguć.

FILMSKI: Baš zbog takvog stanja stvari meni je prilično čudna situacija u kojoj su za sljedeću godinu najavljena dva festivala dokumentarnog filma. Svi pričaju o krizi, a najava dvaju festivala, dakle revija na kojima se prikazuju friški uratci, to po nekoj logici stvari pobija.

Dana: Mislim da je to sasvim slučajno nastala situacija jer FACTUM već dulje vrijeme ima u planu da dokumentarni film dobije neko svoje mjesto. I da to ne bude varijanta u kojoj on dolazi u pobočnom programu nekog festivala, već da to bude festival na kojem će se prikazati dokumentarci, okupiti ta interesna skupina, napraviti poneka radionica i na taj način pridonijeti razvoju dokumentarnog filma.

Na ZAGREB DOXu će biti dva programa; međunarodni i regionalni, koji je nama od iznimne važnosti, postojati će i 'pitching forum' gdje će se moći prezentirati ideja za film, tražiti novac za razvoj istih, ideja je da se na tom mjestu sklope neke suradnje, potpišu distribucijski ugovori. Što se edukativnog dijela tiče, već sada je potvrđeno gostovanje Nicka Broomfielda i radionica na kojoj će se podučavati financiranje projekata.

FILMSKI: U četvrtak se u sklopu Zagreb Film Festivala prikazuje tvoj dokumentarac 'Sve 5!'. Tko je Lidija Šunjerga o kojoj si odlučila ispričati priču i zbog čega ona?

Dana: Lidija je za mene prva osoba, dakle, prva Hrvatica koja je javno priznala da je bila prostitutka i da je porno glumica i da je vrlo mlada, s nekih 18, 19 godina traffickirana u Nizozemsku gdje se pod prisilom počela baviti prostitucijom. Nije ona jedina koja je bila prostitutka, niti je jedina porno glumica u Hrvata, ali je jedina koja je o tome progovorila. Meni je to bilo fascinantno, a fascinira me i njen odnos prema sebi, svom tijelu, profesiji i društvu u kojem živi, ali koje je ne prihvaća.

Otišla je iz Kaštel Štafilića, malog mjesta pored Splita, jer nije bila zadovoljna svojim životom, otišla je iz Amsterdama jer više niti tamo nije mogla ostati i vratila se u Hrvatsku, u međuvremenu ostala trudna... no, nema gorčine. Ja nju još uvijek doživljavam kao malu-veliku djevojčicu koja bi negdje gdje je bolji život i bolja zabava. Takav, možda pomalo 'naivni' pristup životu zasigurno ima puno loših strana, ali mislim da to nitko nema pravo zloupotrebljavati, a pogotovo ne da te na prevaru odvede u prostituciju. Moj cijeli trud na tom filmu dao bi se svesti pod to da gledatelja pokušavam navesti da razumije, a ne da osudi.

FILMSKI: Kada i kako se desila situacija u kojoj si počela razmišljati o njoj u kontekstu svoje dokumentarne priče?

Dana: Tada kada se Lidija pojavila u Hrvatskoj, krajem 2001. u Nightmare stageu kod Malnara, ja sam već duže vrijeme bila u Amsterdamu, a Nenad (Puhovski op.a.) mi je poslao jedan članak koji je govorio o njoj i sugerirao mi da bi upravo to bila jedna tema za mene. Kada sam se vratila u Zagreb, našla sam se s Lidijom. Dojmila me se i njena priča i ona, vrlo je elokventna, sviđao mi se njen izrazito ponosni gard, ničim nije izigravala žrtvu i bila je spremna svoju priču podijeliti sa širim auditorijem. Što je prizašlo, koliko iz njenog otpora prema okolini u kojoj živi i od koje je nekoć pobjegla, toliko i iz nje same kao egzibicionistkinje vječno gladne pažnje. Naročito me je inspiriralo i to što sam kod nje vidjela i tu neku drugu, ranjivu, ljudsku stranu i učinilo mi se da bez obzira koliko je ta priča za nas 'obične ljude'  nevjerojatna, da se možemo u strašno puno situacija poistovjetiti s njom. Moja je teza – 'Svi smo mi negdje Lidija Šunjerga!'

FILMSKI: 'Sve 5!' je polako nastajao u razdoblju od neke dvije i pol, tri godine. Što nije malo. Što je razlog tom jednom dužem procesu?

Dana: Kod nas vlada ta iskrivljena percepcija stvari. Dokumentarci se uglavnom rade jako dugo. Možda su neke teme jako zahvalne da ih obradite u pet, šest dana, mjesec, ali kod filmova o ljudima ili nekom fenomenu jako se često ti filmovi rade godinama. Kod nas je uvijek produkcijski teško to izvesti jer to košta pa se često to odradi u kraćem vremenskom razdoblju. Kada obrađuješ nečiju životnu priču, pogotovo kada se radi o kompleksnijoj osobi kao što je slučaj s Lidijom, onda se to ne može odviti brzo. Pogotovo što sam ja u svom slučaju htjela da se sve one ponekad nevjerojatne priče koje ona priča manifestiraju u nekoj životnoj situaciji.

Čekala sam da se pojave situacije u kojoj će njen karakter doći do izražaja, društvena osuda, osuda i bijes njene obitelji. Zato se to razvuklo. No, vrijedilo je jer se cijeli taj proces vidi na filmu i ti kao gledatelj prolaziš kroz jedan vremenski period. Nije ti samo servirana priča i objašnjenje, nego stvarno putuješ s tom osobom. Kreneš s jedne točke i dolaziš do druge. A to putovanje je meni samoj u filmovima uvijek najzanimljivije. S druge strane, u njenoj priči je bilo kakav unaprijed postavljen scenarij bio bezvrijedan, ja sam se cijelo vrijeme morala prilagođavati njenoj priči tj. nepredvidivosti i njenom često kontradiktornom karakteru. Što je i za mene samu, i kao osobu koja se putem susretala s vlastitim predrasudama i kao autora koji se treba snaći u takvoj situaciji, bio veliki izazov. 

FILMSKI: Provela si puno, puno vremena s Lidijom. Prošla si s njom različite faze. Prvo te je fascinirala, pa si bila bijesna na nju, bilo ti je žao, a ponekad si je gotovo mrzila zbog nekih situacija u koje te je dovela. Snimanje je gotovo. Da li ste sada u kontaktu?

Dana: Lidija i ja smo ostale u jako dobrim odnosima. Stalno smo u kontaktu, ona dolazi u četvrtak i na premijeru, a u studenom idemo zajedno na amsterdamsku premijeru u sklopu festivala IDFA. Bilo je nužno da se zbližimo jer sam ja veliki dio filma sama napravila. I snimala je doma i na ulici, non stop. Vrlo dobro smo se upoznale za svo to vrijeme. Bilo je i izuzetno teških trenutaka. No, za ovakav film apsolutni je preduvjet bilo i apsolutno povjerenje. Kada je film bio prikazan ove godine na Motovunu, puno je ljudi bilo u nevjerici kako je ona pristala tako otvoreno govoriti o nekim stvarima i dopustiti da se neke stvari prikažu. 

Kako i sami znate kakva je situacija s javnim prikazivanjem naših dokumentarnih dobara, dakle nešto poput bliskoistočne mlade, obaviještavamo vas da priliku za vidjeti 'Sve 5!' Dane Budisavljević imate u četvrtak, 14.10. u 1700, u Velikoj dvorani &TDa kada se prikazuje u sklopu natjecateljske dokumentarne sekcije ZFFa.

Popričala Inesa Antić