IDFA - specijalni izvještaj s lica mjesta

Grozna gužva. Možete li vjerovati da je IDFA prošle godine prodala 120.000 ulaznica? A prikazuje samo i samo dokumentarne filmove. Njih dvjestotinjak. Još prije početka festivala se nisu mogle dobiti karte za bilo koji razvikaniji naslov. Kao gost možete dobiti besplatne ulaznice, ukoliko već nisu rasprodane i rezervirane, plus stajanje u redu od minimalno pola sata. Čisto ludilo. Sve bi me to jako nerviralo, kad ne bih bila tako sretna zbog činjenice da toliko ljudi želi gledati dokumentarce. I OK, kako mi je ovo već treći put na IDFAi, imam neke trikove kako ući na projekcije, jer inače bolujem od redofobije i nakon 15 minuta stajanja u redu tlak mi se nepogrešivo ruši u smjeru sile teže... nastupa lagana vrtoglavica i padanje u nesvjest... To mi je ostalo još iz djetinjstva kad su me slali da stojim u redovima za kavu i detergent.

Direktorica Ally Derks, koju su najavili kao ‘one and only’ što vjerojatno i jest, jer je od malog, jednog od tisuću, festivala u nekoliko godina svog šefovanja napravila najznačajniji i najveći doku festival u Evropi, a možda i u svijetu. Ovo je 17. izdanje IDFAe. Održala je sjajan govor, snažan i angažiran, referirajući se na nedavno ubojstvo redatelja Thea Van Gogha koje je duboko potreslo nizozemsko drustvo, a naročito ‘tolerantnu javnost’ jer se radi o ubojstvu zbog nečijeg različitog stava i pogleda na svijet. Zato, kaže Ally, ove godine više nego ikad IDFA ustaje u obranu slobode govora.

Na otvorenju smo gledali nizozemski dugometražni dokumentarac SHAPE OF THE MOON, (Leonard Retel Helmrich) koji se kao i mnogi nizozemski filmovi odvija u dalekim zemljama – ovaj put u Indoneziji. Već mi je odavna privuko pažnju kako se većina filmova iz bogatih zemalja odvija negdje drugdje, dok filmovi iz siromašnih zemalja gotovo nikad ne prelaze granice. Sigurno da je novac bitna komponenta što mi ne idemo k njima, već oni dolaze nama (tu se poistovjećujem sa siromašnim zemljama, budući da se budžeti dogometražnih 'far away countires' filmova kreću oko 500.000 eura, dok je hrvatska prosječna dokumentarna cifra oko 150.000kn u boljim slučajevima.)
No, ima li tu i nekih viših razloga? Hoće li to možda reći da je istina, adrenalin, ljubav i snaga jača kod siromašnih? Što se to izgubi ulaskom u europsku uniju? Ili se možda autorima (koji si to mogu priuštiti) jednostavno putuje?

U svakom slučaju film je bio dobar i višeslojan, tematizirajući kroz život obične indonezijske obitelji sukob generacija, vjera (muslimanska i krščanska) i odnosa selo-grad. Na žalost, kamera je nekad toliko razigrana, toliko nevjerojatno izvedena da se ne možete prestati pitati kako je to pobogu snimljeno, gdje je kamera stajala kad čovjek hoda po rubu mosta koji premošćuje 300m provalije, a kamera hoda s njim, pleše oko njega, prati i nadvisuje ga. Svakako zadivljujuća tehnika, međutim u tim momentima zaboravljamo na likove, što mi se čini da nikad nije dobar znak za film koji se prvenstveno bavi ljudima.

I danas smo imali takav primjer, jos savršenija kamera u filmu 'MANA – Beyond belief' (Peter Friedman i Roger Manlay, naslovna fotka), ovaj put ne u pokretima već u svjetlu, kompoziciji i expresivnosti kadra (snimano HD tehnikom, format koji zbog nevjerojatne kvalitete po prvi put zaista ima velike šanse potpuno ugasiti snimanje na filmskoj vrpci). MANA je polinezijska riječ za snagu koju posjeduje/sadrži neki objekt. Film istražuje zašto ljudi imaju potrebu nekim predmetima/objektima dati moć i vjerovati u njihovu snagu. Ekipa putuje svijetom i pronalazi veze između rituala trešnjinog cvata u Japanu, obožavanja američke zastave i komada tune.

MANA - Beyond Belife je svojevrsna reminiscencija na planetarno popularni KOYAANISQATSI (Godfrey Reggio, 1983), apokaliptičnu viziju sukoba 'civilizacija' i prirode. Osobno mi je najzabavniji moment primjer Rembrantove slike 'Čovjek sa zlatnom kacigom' koja se čuva u muzeju u Berlinu i koju su hodočastile tisuće ljudi. Slika je imala zasebnu prostoriju i bila je simbol za tvornicu boja, suvenire... nešto poput Mona Lise u Louvreu. Jednog lijepog dana, nakon restauracije, otkrilo se da to nije Rembrantova slika! Sva je MANA nestala, slici je dodijeljena oznaka 'Rembrantov krug', preseljena je u zajedničku sobu sa desecima drugih slika i više nikome nije važna...

Danas su na programu i hrvatski predstavnici/e, LA STRADA Damira Čučića i SVE 5! Dane Budisavljević (to sam ja:). Oba su potpomognuta sredstvima nizozemskog JAN VRIJMAN FUNDA za koji se može reći da je nerijetko spašavao nezavisnu hrvatsku dokumentarnu produkciju zadnjih godina (Dečko kojem se žurilo, Dan pod suncem, Free Space, Život na svježem zraku), što im je donekle olakšalo ulazak na tako veliku i značajnu IDFAu. Jand Vrijman Fond je osnovan 1998. kao projekt samog festivala IDFA u nastojanju da se pomogne dokumentarnoj produkciji zemalja u tranziciji. LA STRADA se tako kvalificirala za natjecateljski program do 60min - SILWER WOLF COMPETITION u kojem je nagrada 10.000eura, a SVE 5! se prikazuje u selekciji filmova Jan Vrijman Fonda i može se eventualno nadati nagradi publike od 2.500 eura.

Međutim samom činjenicom da vam je film na IDFAi, pa makar to i ne bila konkurentska selekcija, vec u slijedećih tjedan dana dobit ce barem 20 poziva na druge festivale širom svijeta. IDFA ima i svoj prodajni dio DOCS FOR SALE, na kojem se okupljaju televizijski urednici, oboružavaju se debelim katalozima i zatvaraju se u boxove s televizorima tražeći filmove koji bi odgovarali njihovim programima. Ako želite da se vaš film proda, onda bi tamo trebali svakodnevno visiti tokom happy houra kad svi izmile na besplatno piće, smješiti se i vući za rukav, nuditi svoje letke i DVD-e. To je posao koji malo tko voli raditi i moram priznati da se ni Čučić ni ja nismo tamo puno zadržavali. To je jednostavno jedan drugi svijet, druga vrsta komunikacije, cijeni se sposobnost brze i učinkovite samoprezentacije... Čovjek bi želio da je dovoljno napraviti dobar film i da će sve ostalo doći po sebi i da se ne mora glupo smiješiti na Happy Houru. 

Vidjet ćemo, možda nam pomogne neka božica filmske sreće, jer si sami nismo mogli pomoći...