Na kavici s Nikicom / INTERVIEW

Pogledali smo na novinarskoj projekciji ZagrebDoxa film 'Kruh naš svagdašnji' austrijskog autora Nikolausa Geyrhaltera i ustvrdili jednu stvar za vas - film nemojte gledati gladni. To je prvo i jedino pravilo. Razlog? Nakon njega nećete moći jesti, ili ćete moći, ali ćete zabrinuto buljiti u hranu određeno vrijeme. O filmu smo vam već pisali nakon što je na prošlogodišnjoj IDFA-i dobio posebnu nagradu žirija, pa se prije festivalske projekcije podsjetite malo. A da sutrašnju projekciju ne bi dočekali nespremni, diktafonu smo priveli autora Nikolausa Geyrhaltera.

Nedavno smo imali prilike pogledati dokumentarac 'Smrt radnika' vašeg sunarodnjaka Michaela Glawoggera, pola ljudi izašlo je iz dvorane zbog scena klanja, ali meni ipak prvo pada na pamet da vas je upravo to inspiriralo da odaberete potpuno drugačiji, smireniji pristup radu na svom filmu?
Ma slušaj, ljudi nisu naviknuti svjedočiti procesu koji otkriva kako hrana stiže do njihovog stola. Ne žele to gledati. Ne žele o tome razmišljati. Želio sam prikazati kako proizvodnja hrane stvarno izgleda baš onima koji su izašli iz kina na scene koje spominješ. Naviknuti su na jedan pogled koji im se putem marketinga prodaje, a on je vrlo daleko od stvarnosti. Lagano je potrošačima sve ovo zanemariti.

Kad ste se već odlučili to sve snimiti, kako ste dobili dopuštenje za snimanja po tvorničkim postrojenjima za preradu hrane?
Zanimljivo, to me puno ljudi pita. Naravno, neke su nas tvornice odbile, ali dosta nas je, ne bi vjerovali, pozvalo da ih snimamo kad su čuli što radim. Oni su se željeli pohvaliti najnovijim tehnologijama koje se koriste baš u njihovim tvornicama. Higijenski uvjeti su tu vrhunski i kad malo bolje pogledate to stvarno nije nešto čega bi se netko trebao sramiti. No, smiješna je stvar slušati ljude koje vode te tvornice. Dok ideš u kratki obilazak svih strojeva, oni ti pričaju nešto kao 'Evo, gledajte, na ovoj poziciji je nekad radilo 7 ljudi, danas cijeli taj posao obavlja jedan stroj, zar nije to divno?'. Na to sam ih u čuđenju pogledao razmišljajući: 'Da, ali 7 ljudi je ostalo bez posla?'. No, po njihovim izrazima lica skužio sam da se oni ne stignu zamarati takvim 'sitnicama'. Na kraju su čak bili iznimno zadovoljni nakon odgledanog filma.

Kako ste se odlučili napraviti film od 90 minuta bez ikakve glazbe, tona naratora, intervjua ili grafičkih podataka?
Ta se odluka donijela tek pri montaži filma. Naime, mi smo napravili puno intervjua s radnicima i vlasnicima u tvornicama, no kasnije smo odlučili da je najbolje da ga pustimo ovako golog.

To je prilično radikalno, ili?
Pa naravno da je radikalno, ali je u isto vrijeme vrlo jako i vrlo čisto. Želim da publika sama zaključi za sebe, ne želim ništa nametati, nikakve tonove, glazbu, statistike ili lokacije gdje je snimano. Potpuno sam prepustio gledatelju da sam zaključi što misli o tome.

Jeste li razmišljali da bi ga to moglo učiniti dosadnim?
Ma gdje bih ja došao da radim film za publiku. Ja radim film za sebe, a mislim da će on već eventualno naći svoju publiku. Kao što se u ovome slučaju i dogodilo.

Da, to je činjenica. Jeste li bili iznenađeni velikim uspjehom filma?
Da budem iskren, jesam. Prodali smo ga na 8 televizija u 8 država, čak ćemo ići i u kino distribuciju u SAD-u. Za IDFA-inu nagradu već znate, a evo uskoro će biti emitiran i na ORF-u, što mi je iznimno drago. Dakle, radikalan pristup je uspio. Mislim da je ljudima već dosadno da ih se stalno šopa silnim informacijama i nameću im se stavovi.

Za kraj da vas pitamo Nikolaus malo o vašoj biografiji, osnovali ste vlastitu producentsku kuću s 22 godine, sada imate 35, ovo vam je peti film, radite na šestom. Otkud vam snaga, a potom i novac, ako nisam previše znatiželjan?
Ha, za novce ne znam što da ti kažem mislim da svatko može tko hoće (i ima bogatog taticu), a snage uvijek imam za nove podvige. (Smijeh) Volim ono što radim i mislim da je to najvažnije, odatle crpim svu svoju snagu.

Niklaus je u gradu samo još sutra, nakon čega hita domu svome raditi na novom projektu, no kako nam je rekla njegova supruga kada smo natuknuli koju o večeri dodjele nagrada: 'Znate, Beč i nije tako daleko od Zagreba.'.

'Kruh naš svagdašnji' pogledajte u utorak, 20. veljače, u kinu Tuškanac u 21.00 ili u repriznom terminu u 12.00 u petak, 24. veljače, na istom mjestu.

Popričao Ivan Skorin
Portret Nikolausa Geyrhaltera snimila je Dinka Radonić