Snimaj i promjeni svijet

Jeboga, ovim ljudima je kamera zaljepljena za ruku. Čak i za vrijeme partija, kad su se svi već dobro ponapili, barem jedan od njih je svojim handycamom snimao atmosferu, ljude i njihove reakcije. I to nije furka, već način života onih koji se motaju oko prvog europskog aktivističkog video centra Undercurrents i festivala BeyondTV, koji se šesti put održao u drugom najvećem velškom gradu Swanseau na prijelazu iz studenog u prosinac.

Jeftine kamere, dostupan Internet, brze veze i znanje koje je moguće pronaći svugdje uokolo učinile su da taj mali tehnički, nekad nedokučiv komadić opreme, postane ubojito oruđe aktivista u borbi za promjene, a tisuće mladih ljudi koji su to shvatili postali su prava alternativa mainstream medijima, sposobna da sve vijesti iz lokalne zajednice, na ovaj ili onaj način predstave puno širem auditoriju. Oni su postali medij za sebe. I zato je egida 'Don’t hate the media be the media' (Nemoj mrziti medije, budi medij) postala značajna u cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj gdje su Fade Inovci pod tim nazivom održali niz radionica u Hrvatskoj i BiH. 

Velika Britanija je miljama daleko od nas upravo po građanskoj svjesnosti da se političke odluke mogu mijenjati i prosvjedima, lobiranjima, medijskim i raznim drugim pritiscima. Ta zemlja već desetljećima zna na razne načine reći 'ne' onome što joj se ne sviđa – od sprečavanja izgradnje zaobilaznice jer bi se morala porušiti cijela šuma do cijelog niza ekoloških ili antiratnih prosvjeda. Pa iako im akcije uvijek ne uspiju, mnoge su građanske neposlušnosti, pa i direktne akcije, završile u plusu.

Ono što veže aktivističku braću i sestre, bez obzira na cilj borbe, svakako su kamere i saznanje da im ona nerjetko može sačuvati živu glavu, posebno od policijskog nasilja, a najvažnije je što materijal prikazan na drugom kraju svijeta može inspirirati tisuće drugih sličnih inicijativa, te svakako i njima samima dati vrlo angažiran i aktualan feedback na ono što rade. Upravo zbog toga je 2001. pokrenut ovaj mali aktivistički video festival kako bi se na jednom mjestu zbrojile neke od najboljih svjetskih aktivističkih snimki, ponovno povezali ljudi iz svih krajeva Britanije i svijeta, a i da bi se putem medija, razgovora uživo ili žučnih diskusija otvorile neke od važnih svjetskih tema i prikazali ih iz drugačije perspektive.

Tako je i većina večeri podijeljena prema trenutnim aktualnim preokupacijama i svaka je imala svojeg domaćina, tj. prezentera, uglavnom aktivist(ic)u koji/a dobro poznaje materiju… Prvog smo dana vidjeli kratke filmove i dijelove dokumentaraca posvećene nafti i njezinim ekstraktima, no prije svega našoj ovisnosti o istoj. Inspirativne klipove razgovorima s aktivistima povezivao je stručnjak na tom području i sam angažiran u organizaciji PlanB Ian Williams, a forme su bile različite. Od snimaka okupacije Shellove benzinske pumpe i prosvjeda zbog uništavanja nigerijskih prirodnih resursa i ubojstva mirovnih prosvjednika, poput brutalnog smaknuća pjesnika Ken Saro Wiwe i devet drugih aktivista prije 10 godina, a kojima je posvećen potresni video in memoriam. Vidjeli smo i zanimljive alternativne prijedloge našoj ovisnosti o nafti, vrlo živo i aktualno podcrtano kroz kubanske alternativne načine transporta ili pak turneju po Europi u kamionu pogonjenom samo jestivim uljem iz supermarketa www.grooviymovie.biz.

Vrlo nepretenciozan program nastavljen je prvim aktivističkim igranim dugometražnim filmom 'This Revolution', američkog redatelja Stevena Marshalla, točnije doku-dramom o medijskoj manipulaciji i black-blocku. Iako mjestimično patetičan i ukalupljen u povremene aktivističke litanije o pravednijem svijetu, ovo je vrijedan dokument koji za razliku od cijelog mainstream medijskog korpusa prikazuje taj svijet iznutra, rovareći duboko po ljudskim osjećajima, te barem u dijalozima nastoji prikazati sve probleme i sumnje vezane za ovaj tip organiziranja. 

Posebno je zanimljivo bilo četvrtog dana posvećenog izraelskoj okupaciji Zapadne Gaze, palestinskog teritorija. Ne samo zbog u nas u medijima dovoljno neobrađene teme, već i načina na koji je sve to prezentirano. Naime, ispred Dylan Thomas centra u kojemu se progam održavao sagrađen je pravi izraelski check point s odjeljkom za zadržavanje. Smrtno ozbiljni vojnici s puškama, baterijskim lampama i prijetećim pogledima legitimirali su svakog posjetitelja/icu, te su neke od njih stavili ‘na čekanje’, pa se pred centrom za te potrebe ograđenog žicom stvorio popriličan red što je neizbježno dovelo do psihoze, koju su i željeli postići, ne bi li što vjernije prikazali s čime se susreću Palestinci 'kad su doma'.

Dee Murphey (koja upravo očekuje drugog unuka), aktivistica za oslobođenje Palestine, vodila je inspirativne razgovore s ljudima koji redovito posjećuju Gazu i pokušavaju pomoći lokalnom stanovništvu, kao i samim pripadnicama palestinske manjine u Swanseau. Prikazano je nekoliko kratkih grubno izmontiranih klipova gdje vidimo izraelske vojnike koji suzavcem gađaju osnovnoškolce, prekidaju bezazlenu igru klinaca na ulici ili pak motorkama ruše godinama uzgajana stabla maslina jer su krivo iznikla na samo njima zamišljenoj graničnoj liniji.

U jednosatnom dokumentarcu 'The Iron Wall' Mohammeda Alatara (gledaj ga ovdje) detaljno je opisana okupacija, kronologija podizanja zida i umjetnog naseljavanja židovskog stanovništva, uglavnom iz Europe i Amerike, kako bi brojčano nadmašili lokalno palestinsko stanovništvo. Aktivisti su pozivali na potpisivanje razglednica i peticija za prestanak britanskog naoružavanja izraelske vojske (u 2005. samo Britanija je prodala 22,5 milijuna funti oružja Izraelu, a SAD nekoliko puta više www.stoparmingisrael.org), pozivali su na bojkot njihovih proizvoda, a prodavano je i jeruzalemsko maslinovo ulje, čiji prihod je poslan direktno proizvođačima.

Loose Change

Iako bi, izverzirani HTV-ovim informativnim programom s obavezne 'objektivne dvije strane' i sami uzviknuli: 'A gdje je izraelski stav?', slike (a slika ne laže, rek’o bi narod) ne mogu sakriti što se tamo događa(lo) i gdje je opet građanski aktivizam i ta mala kamera snimila nešto što na našim televizijama uopće ne vidimo. Tim više što je na britanskim, pa i našim tv programima (HTV snimke iz Gaze često preuzima upravo od Britanaca) situacija sve samo ne objektivna jer 'novinarsko nezauzimanje strana' opet u konačnici završava relativiziranjem izraelskog kršenja svih mogućih međunarodnih prava i dodatno krucificira žrtve. U generalnom medijskom kontekstu, nazvati ovu akciju pristranom mogla bi samo budala.

Predstavljen je i vrlo dobro prihvaćeni offlineTV Hamisha Campbella, a gledali smo i najdownloadaniji film svih vremena 'Loose Change' o teoriji zavjere vezane za rušenje tornjeva WTC-a. Predstavljen je i web sajt na kojemu se može provjeriti koje su od informacija u tom filmu navučene ili netočne. BeyondTV zatvoren je sjajnim brazilsko-američkim filmom 'Favela Rising', nama poznatom iz dokumentarne konkurencije prošlogodišnjeg ZFF-a.

Čak i kad se dvoumimo oko opravdanosti nekih akcija ili se pak uopće ne slažemo sa prikazanim, valja se zamisliti nad onim slikama koje dobivamo iz plaćenih TV pretplata ili drugih infotainment komercijalnih programa, pa upariti ovo što smo vidjeli sa onim na što smo navikli. Tek tada postanemo bolno svjesni koliko malo dobivamo i koliko su TV informacije plitko obrađene, šture, kontrolirane i neprofesionalne i da postoji svijet iza televizija pogonjen čistom aktivističkom energijom, malim DV kamerama i najčešće Internetom ili ovakvim festivalima. Ta publika, iako raste, još uvijek je znatno manja od one koja svakodnevno nakon posla pali svoje televizore i s pola oka upija reklame, vijesti i sponzorirane sapunice. Perspektiva koju je meni pokazao ovaj mali-veliki festival čisti je - profit.

Oliver Sertić