Idi Amin – dokumentarna (auto)biografija

Svi oni koje će film 'Posljednji škotski kralj' zaintrigirati da saznaju nešto više o zloglasnom ugandskom diktatoru ne moraju tražiti knjige ili enciklopedije, Idi Amin se sam potrudio da ostavi svjedočanstvo o sebi i svojoj vladavini.
Francuski redatelj Barbet Schroeder ('Barfly') snimio je 1974. dokumentarac 'General Idi Amin Dada – autoportrait' u kojem je napravio najbolju moguću stvar - samo je uključio kameru i pustio Amina da govori. Uobražen i teatralan kao i svaki nepismeni primitivac, Amin je ugađao svom egu s ovim dokumentarcem te je redatelju i njegovoj ekipi (Nestor Almendros, snimatelj koji je dobio Oscara za Malickov 'Days of Heaven'!) omogućio potpuni pristup.
Tako se može vidjeti i kako je izgledala tipična sjednica Aminove vlade a scena kao da je izišla iz nekog reality showa, samo što umjesto lokalnih morona imamo reality show s diktatorom i serijskim ubojicom u svom elementu. Na sjednici Amin naglašava ministrima zastrašenih faca da 'ministri ne smiju biti kukavice inače lete iz vlade', a glavne smjernice njegove politike su : 'Svi moraju voljeti vođu'. Ministri marljivo rade bilješke dok im Amin propovijeda razne gluposti a na kraju im savjetuje da ga 'uvijek mogu nazvati i pitati ako im zatreba njegova pomoć', no da ne smiju ocrnjivati zemlju, kao što to čini ministar vanjskih poslova kojeg će uskoro pronaći kako pluta u Nilu.

Aminova politika je i inače bila jednako ležerna kao što to pokazuje i ova sjednica vlade. Nakon vojnog udara 1971. glavna preokupacija bila mu je likvidacija stvarnih i zamišljenih neprijatelja. 'Gospodarska politika' sastojala se od protjerivanja Židova, Pakistanaca i brojnih Indijaca koji su držali većinu ekonomije - Amin je zaplijenio i podijelio njihovu imovinu ali tako je uništio trgovinu i gospodarstvo Ugande. Kad je zavladala inflacija i opća nestašice, počeo je sve veći revolt, pa film prikazuje kako se Amin borio protiv toga – javnim smaknućima kojima su se pridružila i brojna 'nestajanja' ljudi (uključujući i ministre i suce) za koje su se pobrinuli vojska i tajna policija.Vanjska politika sastojala se od brojnih incidenata koji su dodatno sramotili Ugandu u zapadnjačkim očima ali su dizali rejting Aminu u Trećem svijetu koji je bio fasciniran drskim Afrikancem.Tako film prikazuje i kako je Amin 'dragom bratu Nixonu' izrazio podršku za vrijeme Watergatea a predsjedniku Tanzanije ( s kojim će uskoro ratovati) pisao je 'da sam žena, oženio bih se za Vas, usprkos sijedoj kosi koju imate'. Tajniku UN-a Waldheimu piše kako su 'Hitler i Nijemci znali da Židovi nisu narod koji djeluje u interesu čovječanstva, zato su ih spržili 6 milijuna' te se slatko smije i kad mu u filmu citiraju njegovu izjavu da 'Hitler nije pobio dovoljno Židova.' Da ispravi tu 'nepravdu', priprema svoje 'trupe' bijednog izgleda za napad na Izraelce na  Golanskoj visoravni, te izvodi vježbu koja završava 'spektakularnim uspjehom'. Mrtav ozbiljan izjavljuje da će, ako zatreba, pružiti utočište palestinskim teroristima, što se zaista i desilo tjedan dana poslije snimanja, kada je primio u Ugandu otmičare izraelskog aviona.  Treba li i spominjati da su izraelski specijalci i zrakoplovstvo uspijeli spasiti taoce i rasturiti Aminove snage, uništivši praktički cijelo ugandsko ratno zrakoplovstvo. Očito se nisu isplatili silni Aminovi savjeti pilotima kojima pojašnjava da 'trebaju znati čitati zemljovide i poznavati svoj avion' a pri kraju filma drži govor i liječnicima, kojima pojašnjava da 'moraju biti čisti i uredni, ne smiju biti previše pijani' a iz iskustva potvrđuje da 'malo pića usrećuje a višak šteti'.

'Veliki vođa' približava narodu i svoja iskustva bivšeg sportaša i boksača ('Nokaut je najbitniji'), nakon što puca u metu iz automatske puške pobjeđuje kao strijelac ('Sve u srce') a slavi i pobjedu u plivačkom natjecanju, posve razumljivo nakon što ostali plivači plivaju ukrivo... I zaista, nakon svih tih događaja i izjava, čini se da kao da gledatelj prati neki Boratov dokumentarac o egzotičnoj afričkoj zemlji koja šalje humanitarnu pomoć Velikoj Britaniji dok njen vođa razgovara s krokodilima. Histerično smiješne scene ipak postanu uznemirujuće kada se gledatelj sjeti da je do 1979. godine, kada je bio natjeran da odstupi s vlasti, prema nekim procjenama živote izgubilo možda i 500 tisuća Uganđana. Onaj koji se tako ponaša sa 'svojom' državom mogao je i njenim stanovnicima raditi što hoće a vjerovao je i da može kontrolirati i ovaj dokumentarac, od kojeg je očekivao savršeni propagandni film. Tako je Schroeder dopustio Aminu da se potpiše kao autor glazbe filma jer se Amin osobno potrudio i odsvirati harmoniku za soundtrack filma a diktator je poželio imati prste i u završnoj montaži. Za vrijeme snimanja Schroeder je povlađivao Aminu i njegovim zahtjevima a kada su Schroeder i njegova ekipa završili s snimanjem i otputovali iz Ugande, obradovali su se (krivo) vjerujući da su sada slobodni da rade ono što hoće. Amin je odgledao ugandsku verziju filma i bio zadovoljan s njome ali je želio vidjeti i dužu, izvornu verziju filma koja je puštena u svjetsku distribuciju. Preko svojih agenata saznao je kako izgleda film u kino distribuciji te je osobno zahtijevao da Schroeder makne neke scene iz filma, u protivnom je zaprijetio da će pobiti 200 Francuza koje je pritvorio u Ugandi. Schroeder se stoga odrekao 'spornih' scena a poslije Aminovog pada vratio je izbačene scene i komentar koji je tumačio pozadinu Aminovih izjava. Prije par godina izišlo je specijalno, Criterionovo izdanje  DVD-a s redateljevim intervjuima i komentarima koji su bogati s anegdotama sa snimanja. DVD sadrži i transkript Aminovih zahtjeva za cenzurom a cijeli film ostat će zapamćen kao spomenik jednog režima i vremena, crnohumorna (auto)biografija diktatora koja će zanimati i studente povijesti, politologije i - psihijatrije.