5. ZFF - Rat i glazba na dokumentarni način

Dok Židovi i Palestinci ratuju neće biti mira na Bliskom istoku, ali će uvijek biti materijala za dobre filmove. Tako je na 5. Zagreb film festivalu najboljim dokumentarcem proglašen 'Vojnički dnevnici' /naslovna/ Yaniva Bermana, koji još jednom prikazuje svu težinu te problematike. I dok razni realityji bilježe dosadne gluposti iz života bezveznjaka, redatelj Berman je kao rezervist izraelske vojske svojom kamerom voajerski bilježio sve što se događa u stresnoj vojnoj službi. Snimke su i informativne i potresne, pokazuju kako okupacija ne utječe i na nedužne civile i na vojnike koji ju sprovode.

Politikom se bavi i 'Duhovi cité Soleila' Asgera Letha, koji je zasluženo bio i jedan od favorita festivala. 86-minutni film je toliko napet, furiozno montiran i režiran, da bi mogao proći i kao igrani film, osobito ako se uzme u obzir da je film pun dojmljivog nasilja i efektne reperske glazbe.

I dok 'Duhovi..' govore o kaosu u Haitiju, 'Eho' progovara o kaosu u Srbiji. Priča o pacijentima i osoblju duševne bolnice Laza ima efektnu poantu: u poremećenom sustavu destruktivni i psihopatski tipovi postaju uspješni ljudi, a glavna razlika između ludnice i ostatka srpskog društva je da u ludnici bar ima reda, dok u Srbiji vlada – kaos.

Na situaciju u Srbiji, ali i u Hrvatskoj podsjeća nas 'NATO je bombardirao moju obitelj' Dane Jurčić. Ta kanadska filmašica s užasom promatra kako NATO (koji uključuje i kanadske snage) bombardira Srbiju u kojoj živi majčina sestra Milica, pa odlučuje da organizira i snimi susret majke s njezinom sestrom iz tuđine. Zato putuju u Zagreb, gdje se kod treće sestre Nanike (koja je jedina ostala u Hrvatskoj) susreće sa Milicom i pri tom shvaćaju da su ih politika i povijest razdvojili i podijelili. Ipak, kada shvate da ne smiju 'puštati politiku u svoju butigu', sestre se brzo slože i pouka filma je jasna – obitelj je važnija od svega.

Nema dobrog festivala dokumentaraca bez Roma, organizatorima je dovoljno da pripreme neki film s ciganskom glazbom i zabava je zajamčena. 'Šaban' Miloša Stojanovića ušao je u krug najzabavnijih filmova ovog festivala koji je počeo u dosta depresivnom tonu. Riječ je o biografiji Šabana Bajramovića, kultnog pjevača romske glazbe koji se predstavlja kao tipični balkanski (b)luzer – zarađuje pjevajući tužne pjesme, a zatim sve novce gubi na kocki. Ipak, nije izgubio i ljubav svog života, supruga ga prati cijeli život i ostaje svjedok njegovog života i karijere. Uz arhivske slike njegovog profesionalnog djelovanja (novčanice na čelu, 'širok osmijeh i zlatan zub'), zabavno je vidjeti i kako ta legenda opisuje svoj rad uz - nogometni žargon.

Glazbom se bavi još par dokumentaraca, no uz različite rezultate. 'Gone Bald' Jan Jaap Kuipera nije baš uspio u svom prikazu rokera i njegovog benda, a 'Ulica grafita' Sergeja Krese više djeluje kao snimka iz obiteljskog albuma – jedino što ga spašava je kratko gostovanja legende 'New primitivsa' Elvisa J. Kurtovicha. Nagrađivani 'Zajedno smo' Paula Taylora potvrdio je svoju kvalitetu, riječ je o emotivnom djelu bez patetike, o djeci iz afričkog sirotišta koja svoje slobodno vrijeme provode vježbajući glazbene nastupe. Jedan od onih filmova s dosta iskrene glazbe i s još više - duše.

Najviše smijeha bilo je na 'VHS Kahlouchi' o kojoj smo već pisali, a samo se nadamo da će ovaj film o 'tuniškoj verziji Quentina Tarantina' nadahnuti i naše filmaše na entuzijastički pristup snimanju filmova, u kojem se i ne potroši puno para. Hrvatski 'Povratak mrtvog čovjeka' Petra Oreškovića možda ima podijeljene reakcije publike (vidi komentare čitatelja Filmskog), ali iza sebe ime i nastup na IDFA-i, pa svakako zaslužuje pažnju domaćeg gledatelja i televizijsku premijeru u Hrvatskoj.