Srpski filmski okršaj s ratnim zločincima

Nedavno je u Washingtonu, u prostorijama Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) prikazan film 'Škorpioni – spomenar', kojeg su predstavili autor i Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo u čijoj produkciji je i nastao film. Fond je u travnju 2007. objavio snimke zločina postrojbe 'Škorpioni' koje su snimali sami njeni pripadnici, a zatim su te snimke iskorištene za ovaj dokumentarac.

Kandić je čula za snimke od pripadnika te postrojbe, Duška Kosanovića, koji je pristao svjedočiti u Haagu nakon što mu je zajamčena posebna zaštita. U dokumentarcu se, uz izvorne snimke ubojstava, mogu vidjeti i intervjui sa Škorpionima koji potvrđuju vezu između njih i srbijanskih vlasti. A kada je beogradski sud u travnju 2007. objavio presude petorici optuženih Škorpiona, film je istoga dana prikazan na televiziji B92 pred oko 320.000 gledatelja. A tko je bio redatelj tog tako gledanog i važnog filma? Baš bivši suprug Nataše Kandić, ali to ne znači da je riječ o nekom anonimcu, naprotiv.

Jer autor je onaj Lazar Stojanović, koji je fasovao tri i pol godine robije zbog snimanja kultnog 'Plastičnog Isusa', anarhističke zafrkancije koju ju napravio zajedno s našim Tomom Gotovcem/Antoniom Lauerom. Bio je novinar u listu 'Vreme' i na Radio Brodu, te freelancer za Radio France Internacional. Režirao je samo kazališne predstave, ali nije uspio raditi ono što mu je glavni poziv – igrani film. I dok za vrijeme komunizma nije ni mogao računati na neku filmsku karijeru, ni devedesete nisu donijele ništa dobro za one koje ne vole kolektivizam i nasilje. Stojanović se tako dao u snimanje dokumentaraca, a suradnja sa Natašom Kandić bila je vrlo uspješna jer dijele iste antiratne stavove.

Za vrijeme rata angažirao se kao mirovni aktivist i napravio je nekoliko dokumentaraca s ratnom tematikom. Među njima je i 'Uspon i pad generala Mladića', za kojeg kažu da 'psihološki i sociološki analizira razvoj i urušavanje mita o Mladiću'. Film ima nekoliko dijelova (Diskretni šarm generala, Pregovarač, Miljenik masa, Vernik, Sklonište, Roditelj, Poraz, Bogovi rata), a poseban je po tome da je redatelj pokušao i napraviti psihološki profil tog zločinca u bijegu.

Jedna od dojmljivijih slika koju je Stojanović prikazao je ona kad Mladić osobno šminka svoju mrtvu kćerku, koja se ubila za vrijeme rata. Stojanović filmom sugerira da je Mladić tijekom rata postajao sve ekstremniji, te su iznenadna moć i slava dovele do nerazumnih poteza. Društveno okruženje iz kojega je izrastao Mladić prikazao je Stojanović u filmu kojeg je već 1993. za BBC snimio u suradnji s Pawelom Pawlikowskim, 'Serbian Epics' ('Srpskoj epici').

'Serbian Epics', r: Pawel Pawlikowski i Lazar Stojanović, isječak u kojem Karadžić vodi stranog gosta na pucanje po Sarajevu

Film je u jesen 1993. prikazan na nezavisnoj televiziji Studio B u Beogradu, na OTV-u Hrvatskoj, a obišao je i festivale u Rotterdamu, Amsterdamu, Bergamu i New Yorku. U filmu Stojanović i Pawlikowski prikazuje bosanske Srbe praktički kao neko egzotično balkansko pleme, koje pije 'vatrenu vodu' i uz lako i teško naoružanje gusla narodne pjesme. Njihov vođa je razbarušeni 'pjesnik' sa šta-me-briga-frizurom Karadžić, koji drži mitomanske govore i vodi ruskog pisca Limonova u obilazak srpskih položaja. Na toj 'turističkoj turi' nastale su poznate snimke u kojima Limonov puca iz mitraljeza po Sarajevu – čini se da je 'domaćima' uspjelo ne samo osramotiti vlastitu kulturu, nego su iskompromitirali i strane umjetnike.

Stojanović je izjavio da film nije snimao kao osudu ljudi i kulture, zbog čega je bilo dosta podijeljenih reakcija. Pošto nisu prikazani srpski zločini, a Karadžić i Mladić iznose svoju verziju rata, liberalno 'Vreme' nije pohvalilo film. Nakon toga je jedan visoki dužnosnik s Pala nazvao koredatelja Pawlikowskog i čestitao mu na filmu, iako ga nije gledao – vjerovao je da, čim ga liberalno 'Vreme' kudi, film mora biti na 'njihovoj strani'. Ipak, kasnije je izašlo na vidjelo da film jasno prikazuje kako manipulacija mitovima u politici ima katastrofalne rezultate. Ponekad je od prikaza rata i zločina strašnije prikazati – mentalitet koji stoji iza njih.