Ponosni tata Eve Kolbas

Kad ste se zaljubili u film? Kada ste shvatili da je to nešto čime se želite baviti u životu?
Za vrijeme studija na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (današnja Akademija dramskih umjetnosti). Upisao sam Akademiju kao zaljubljenik u fotografiju, mislim da sam već tada bio dobar fotograf. Nisam mislio da ću se baviti filmom. No, nešto su me naučili, nešto sam vidio, pa me povuklo.

Koji je bio vaš prvi filmski projekt?
Pa ja sam zapravo snimatelj. 'Sve o Evi' je prvi film koji sam režirao. Kao snimatelj sam počeo na Akademiji, pa na televiziji. Iz tog razdoblja ima jedan igrani film, dosta kratkih i TV filmova i mnogo dokumentaraca.

Koji vam je najdraži? S kim vam je bilo najugodnije raditi?
U to rano doba radio sam sa Snježanom Tribuson, Živoradom Tomićem i Davorom Žmegačem. Sa Snježanom sam radio zapravo najduže, što na Akademiji, što poslije na 5-6 TV filmova, pa bih tu suradnju mogao izdvojiti. Zapravo, svaka je od njih imala nešto posebno. Sa Živoradom Tomićem sam radio jedan akademski film koji je danas relativno zaboravljen, ali nije loš, dokumentarac 'Svečanost nakita'. To sam volio raditi, to mi se sviđalo. Kasnije sam s njim napravio još nekoliko dokumentaraca i cjelovečernji igrani film 'Diploma za smrt'. To je isto bilo dobro.

A dokumentarac 'Život na svježem zraku'?
Taj sam film radio s Dankom Volarićem, prije dvije, tri godine, i to je također bila zanimljiva suradnja. 'Život na svježem zraku' je nastao u Factumovoj produkciji i potpomognut novcima Jan Vrijman fonda. To je dokumentarac koji tematizira situaciju u selu Ðulovcu u zapadnoj Slavoniji. Početkom rata Srbi su masovno odlazili, a u njihove kuće su naseljeni Hrvati s Kosova. Za temu Ðulovca su se zapalili na nekoliko instanci, tako da smo dobili priliku da to radimo. Snimio sam portret gradonačelnika, lokalne izbore i pitanje tih kuća - to su tri linije koje su išle u filmu. To mi je drag film i mislim da je dobar.

Kako je došlo do vaše suradnje s Factumom?
Neko vrijeme nisam radio nešto atraktivno, s kolegom Volarićem sam radio reklame za televiziju, za kviz 'Kolo sreće'. Htjeli smo nešto napraviti, tražili smo temu za dokumentarni film. Bilo nam je dosta stiliziranog reklamnog okruženja i htjeli smo nešto stvarnije. Ja sam zamišljao da mi to možemo raditi van struktura Ministarstva kulture i producentskih kuća. Razmišljali smo da ćemo se prijaviti na neke natječaje međunarodnih fondova. Međutim, kad smo počeli, shvatili smo da ne možemo sami i da je korisno imati produkciju i producenta. Tako da smo otišli s našim idejama Nenadu Puhovskom koji se zainteresirao za priču o Ðulovcu. Tako da je upravo tu to krenulo.

Kako se u Factumu određuje koja je tema dobra za film i koji se film isplati financirati?
Moram na to malo šire odgovoriti. Bilo bi dobro da to pitate u Factumu, Nenada Puhovskog ili Danu Budisavljević. No, Factum ne financira filmove, to je neprofitna produkcija koja dolazi do nekih novaca, ali se ne može reći da financira filmove. Uloga produkcije je u nečem drugom – da objedini nastojanja da se neki proizvod dovede do kraja i napravi na najbolji mogući način. Dijelom je to pitanje novca, a većim dijelom pitanje nekoga tko voli i poznaje taj posao i pomaže da se projekt ostvari.
Moj dojam je da oni odlučuju na osnovu sinopsisa i razgovora s ljudima koji nude nekakve projekte, i da imaju nešto intuicije. To nije matematika, ali velikim dijelom su to mjerljive stvari, može se definirati što je dobro i što obećava, a što ne. Uglavnom mislim da oni idu za tim da omoguće ljudima da rade ono što žele, s tim da se tu početne ideje filtriraju. Idu za tim da se rade priče koje pokazuju neke aspekte društvenu stvarnosti o kojima se u drugim medijima ne govori ili se ne govori dovoljno.
Televizija pravi puno dokumentarnog programa koji je dosta jednoobrazan i produkcijski skučen – jer se radi o jednom tjednu snimanja i jednom tjednu montaže. Postoji princip uravnilovke – da se jednake šanse daju svakom projektu. Postoje neka očekivanja koja TV dokumentarac mora ispuniti i to je postalo jako zamorno i dosadno. Mislim da nezavisne kuće, pa i Factum, pokušavaju u nepokrivenom području naći prostora za sebe. Factum se bavi stvarima koje su i osobne i političke i imaju drugačiji diskurs.

Koliko je sredstava potrebno da bi se snimio film u okviru Factuma?
Objasnit ću što znači budžet na primjeru 'Života na svježem zraku'. To je film koji se događa u Ðulovcu od zime do ljeta. Film je na kraju redatelj Volarić uspio složiti tako da ide bez objašnjenja, bez naratora. U filmu nema posebne završne obrade (samo se ton peglao), nema specijalnih efekata, nema nekakvih čuda – sve je snimljeno na jednom mjestu. On je koštao otprilike 300 tisuća kuna, od kojih su najveći dio pojela putovanja i mogućnost da ekipa boravi tamo. Dio novca je dao Jan Vrijman fond, a dio Ministarstvo kulture.
S druge strane, 'Sve o Evi' sam htio napraviti i bez novaca. Film je napravljen s jednom malom amaterskom zastarjelom kamerom, a jedan dio s DV kamerom koju sam dobio od sponzora Filip tradea. Factum je u to ušao bez para, nije bilo jasno otkud će doći novci. Nismo dobili sav novac koji smo po našem zaključili da je potreban budžet. Da bi dobili ikakve male honorare trebalo nam je 265 tisuća kuna, dobili smo 200 tisuća. Na kraju su honorari bili umanjeni ili nisu plaćeni, Factum nije dobio naknadu za korištenje prostora i opreme godinu dana. Film je napravljen u gerilskim uvjetima.

Kako ste došli na ideju snimati tako osoban film poput 'Sve o Evi', o temi o kojoj ljudi često nisu spremni govoriti?
Rekao bih da je to tada više bila ideja moje supruge Nataše. Ona se medijski se bavi pitanjima roditeljstva, a i inače dobro piše. Kad smo poželjeli dijete, to nije išlo. Svoja negativna iskustva vezana uz neuspješne pokušaje trudnoće izbacila je iz sebe kroz neke tekstove koji su kasnije objavljivani. Čuli smo za 'koloniju bečkih beba' u Vinkovcima, zapravo za grupu roditelja koji su umjetnom oplodnjom u Beču uspjeli dobiti djecu, a u međuvremenu smo i sami krenuli u Beč s istim ciljem, i pomislili da je dokumentaristički poštenije i iskrenije ako snimamo sami sebe u tom procesu. (Više o filmu u intervjuu sa ZFF-a).
Shvatili smo da je to dosta osjetljivo tražiti od nekog drugog i pomislili kako to možemo tražiti od nekoga ako to sami nismo u stanju? Poslije filma sam imao osjećaj da mogu bilo koga bilo što tražiti, jer sam pred sobom dokazao da sam se spreman izvrći neugodnosti.
Ja volim različite stvari kod dokumentarnog filma. Ali moram reći da mi je drago u vezi općih tokova da ima filmova kojima se filmu vraća emocionalnost i drago mi je što sam se uspio jednim filmom uključiti u to. To vraća interes ljudi za domaći film, na čiji spomen većina ljudi frkće nosom.

Kakav je odnos Factuma i HRT-a, Nove? Mogu li se Factumovi dokumentarci vidjeti na televiziji?
To mi je žao što ne pitate Puhovskog, to je njemu usmjereno. Filmovi se rade zato da budu gledani, to je činjenica. S druge strane, produkcije poput Factuma imaju smisla dok HRT ne radi takve stvari. Međutim, u tome je kvaka. S jedne strane ti se filmovi proizvode jer ih ne proizvodi televizija, a s druge strane televizija ih ne prikazuje. Postoje neki dogovori s HRT-om i oni su odvrtjeli dio Factumova programa, no stekao sam dojam da to HRT doživljava kao neku vrstu konkurencije. Kad se pojavi nešto što radi BBC - to je nešto drugo jer je tu velika lova i to se ne shvaća kao konkurencija. A kad se pojavi nešto što radi netko ovdje, to doživljavaju kroz direktnu usporedbu s onim što oni rade.
Za neke filmove s političkom tematikom koje je Factum radio bojim se da za HRT djeluju preprovokativno, mada ja mislim da nisu toliko provokativni, tako da ih izbjegavaju pokazati. Vjerujem da će se tu stvari pomalo otvarati jer se HRT sporo, ali ipak, kreće ka javnoj televiziji. Što se tiče komercijalnih televizija, tu se nemojmo previše zanositi.

Gdje filmove publika može vidjeti, osim eventualno na festivalima?
To je bitno i vrlo škakljivo pitanje i nema decidiranog odgovora. Široka publika te filmove zapravo ne vidi. Oni se mogu vidjeti na posebnim ili prigodnim projekcijama, mogu se dobiti kazete od producenta i to je to. Činjenica je da kad je film bio na televiziji, on je viđen i u tome ja kvaka.
Što se filma 'Sve o Evi' tiče, bili smo primjerice gosti na Učiteljskoj akademiji, Krešo Mikić koji vodi medijsku radionicu nas je zvao. Zvat će u goste hrvatske filmaše s novim stvarima, a mi smo imali čast da budemo prvi. Tom je prilikom 'Sve o Evi' prikazan pred oko 200 osoba, a nakon toga je uslijedio razgovor. Mislio sam da će se ići na temu filma, umjetnu oplodnju, no dobar dio razgovora je posvećen samom filmu i to mi je bilo lijepo iskustvo. Mislim da ćemo još biti gosti na takvim specijaliziranim tribinama za ciljanu publiku, koju baš to zanima. Moram reći da je povratna reakcija publike bila pozitivna. Ja sam htio napraviti emocionalni film ali nisam očekivao da će tako dirnuti ljude. Reakcija festivalske publike na Zagreb film festivalu je bila odlična, film je ljude dirnuo. Nadam da će biti prikazan i na Danima hrvatskog filma, u dvorani Studenstkog centra, tako da ima šanse da ga vidi veći broj ljudi.

Što vam se čini od 'dokumentarne scene' u Hrvatskoj, o filmovima snimljenim u zadnjih par godina?
Napravljen je pomak jer se rade stvari koje se nisu radile prije. Dokumentarni film je široko polje u kojem su mogući različiti oblici izražavanja. Međutim, kad mi kažemo dokumentarni film, često to ima konotaciju TV dokumentaraca. A svi koji se ozbiljno bave dokumentarnim filmom pokušavaju izbjeći paralelu s tim. Čini mi se je napravljen pomak utoliko što unatrag otprilike sedam godina Ministarsvo kulture financira proizvodnju dokumentarnog filma i to je jako važna činjenica. Dokumentarni film je skupi proizvod, iako u odnosu na igrani i ne tako skupi, koji ne može postojati bez da ga neko financira.
Neovisni dokumentarni film u nas kreće se u rasponu od društvene kritike odnosno bavljenja relevantim društvenim pitanjima pa do sfera osobnih ispovijedi, ili nekakvog arta (po čemu je možda najpoznatija grupa autora okupljena oko Hrvatskog filmskog saveza), ili pak različitih aktivizama (produkcija Fade In radi upravo takve filmove, ali i neki od Factumovih filmova su aktivistički, primjerice recentni rad Dane Budisavljević 'To je nekako ravnopravno' govori o rodnoj ravnopravnosti).
Scena se ipak razgranala, razne stvari različitih dometa su se počele događati. Pokazalo se da je moguće napraviti filmove koji su drukčije intonirani nego oni koje široka publika ima prilike vidjeti na HRT-u. Svaki od tih filmova nije revolucionaran, ali dobro je da postoje kao mali presedani u profesionalnom okruženju koji će pomoći da se stvari malo otvore, zato sam pričao o ovih par vrsta.

Na ADU ste izvanredni profesor i kako čujem jedan od omiljenih.
Ima li na vidiku perspektivnih mladih autora i kako ih prepoznajete?
Uvijek ih ima. Ajmo reć, bez namjere da budemo pretenciozni, ovo je nekakva elitna škola – jer se prima mali broj ljudi i radi se relativno individualno. Sistem upisa je da postoje prijemni ispiti i to je prvi korak u kojem se pokuša prepoznati da će od njega biti dobar snimatelj, redatelj... To naravno uvijek nosi mogućnost greške, ali je prvi korak. Tokom studija se pokaže talent ili neka elementarna sklonost i sposobnost da se suočiš sa medijem. Slažem se s izrekom da je talent samo 10%, a ostalo je rad; možda je omjer i veći. Ljudi pokažu ambiciju i sposobnost, nije to tako neuhvatljivo.

Koliko studenti snimaju, koliko rade to čemu ih se uči?
Filmski odjel akademije je složen od nekoliko odsjeka – režije, montaže, snimanja, produkcije i dramaturgije, kao i glume iako ona možda više spada pod kazalište. Iako postoji specijalizacija od prve godine studija, što ima dobrih i loših strana, prisutna je permanentna suradnja između odsjeka odnosno mogućnosti da student surađuje s kolegama s drugih smjerova. Dio je nastave koncipiran da oni rade zajedničke stvari, tzv. režijske filmove. I to rade praktično od druge godine kroz cijelo školovanje. Tu dolaze do izražaja individualne razlike i socijalne sposobnosti pojedinog studenata koje mu pomažu ili odmažu da suradnja bude uspješnija. Znači, studenti snimaju, a uvijek se može govoriti o tome da ima prostora za napredak, da rade još više.

Kakvi su budući projekti u planu, i kao snimatelja i kao redatelja?
Profesija snimatelja je takva da tu ovisite od poziva za suradnju. Naravno da se može utjecati, ali ipak ovisiš da li te netko zvao da mu snimaš film ili nije. Tako da je to otvoreno pitanje.
Ovog trenutka završavam snimanje jednog dokumentarnog filma za Factum, kojeg režira Nenad Puhovski. Ne mislim da je to neka tajna, ali mi se čini primjerenije da on kaže nešto o tome. Sam razmišljam o tome da još nešto režiram iako o tome nisam mislio ranije. Dogodilo se da je 'Sve o Evi' jako osoban film nastao iz osobnih razloga. A shvatio sam da želim napraviti još jedan osobni film koji se tiče prošlosti, ratne tematike, suočenja sa stvarima koje su se događale u ratu iz današnje perspektive, a povezano s mojim odrastanjem u Slavoniji. Radio sam kao ratni snimatelj za HRT i rat je na mene, kao i na većinu stanovnika Hrvatske, ostavio jak dojam. Kako se velik dio toga što sam snimao događao tamo gdje sam odrastao, za početak imam osnovu za razmišljanje o tome. Ali, to kod mene dosta traje, pa nije jasno kamo će me odvesti. Mogao bih raditi neke atraktivne, društveno važne stvari, to mi nude, ali me više zanima kopanje po vlastitom životu i prošlosti. To pojede cijelog čovjeka kad to radi, tako da mislim da bi mi ovog časa nešto drugo, barem kao redatelju, bilo 'too much'.