'Na mene su najviše utjecali Azra i Glumčeva 'Zagrepčanka''

'Najveća kvaliteta ovog filma je to što se ne primijeti da je rađen 'na mišiće'' - tako je objasnio redatelj Nikola Vukčević prije novinarske projekcije filma 'Dječaci iz Ulice Marxa i Engelsa' u zagrebačkom Cinestaru. I doista, film koji se počeo snimati prije čak pet godina, uistinu ne djeluje kao da je patio od manjka budžeta, a ova crnogorsko-hrvatsko-srpska koprodukcija okupila je i respektabilna glumačka imena iz regije poput Gorana Bogdana, Emira Hadžihafisbegovića, Momčila Otaševića, Nebojše Glogovca pa čak i glazbenika Damira Urbana, koji potpisuje i naslovnu pjesmu filma.

U središtu radnje je priča o odrastanju dvojice braće, Stanka (Goran Bogdan) i Voje (Momčilo Otašević), koji se u istom trenutku suočavaju s velikim izazovima. Jedan od njih će prvi put morati ubiti, a drugi prvi put u životu - voditi ljubav. Kada im mafija ubije oca (Nebojša Glogovac), Stanko i njegova majka (Ana Sofrenović), koja je u visokoj trudnoći, prisiljeni su preseliti u zapušteni golubarnik, na vrhu jedne zgrade u Ulici Marxa i Engelsa...Film, koji je ujedno i crnogorski kandidat za nominaciju za Oscara, premijeru je imao na festivalu u Herceg Novom, gdje je dobio nagradu za najbolju kameru i najboljeg redatelja, a s Nikolom Vukčevićem porazgovarali smo nakon zagrebačke projekcije.

Izjavili ste nakon projekcije kako je Stanko na kraju lik koji ostaje čistih ruku, no u izuzetno emotivnoj sceni, kada sreće svoju bivšu ljubav Lelu, saznajemo da su njegovi postupci imali i tužne posljedice.
Stanko bira između dva zla; on nije napustio Balkan po volji, već ga je negativac, kojeg jako dobro tumači Emir Hadžihafizbegović, prisilio da bira između toga da mu napadne porodicu, tek rođenog brata i majku, ili da uzme pasoš i ode za sva vremena s tog prostora. On je donio odluku u jednoj sekundi, bez ikakvog razmišljanja na koji način će se to afektirati na njemu bliske osobe, osim na majku i na brata, koji su već ionako jako propatili. I njegov odgovor je momentalan, ispravan i vjerujem da je tek kasnije imao prostora da se preispituje. A iz tog dalekog inozemstva više nije mogao ni pratiti Lelin trag...Stanko je u tom trenutku imao dobar plan, a jedina osoba koja je 'osujetila' taj plan bila je njegova majka.

Ulogu majke tumači poznata srpska glumica Ana Sofrenović, a njena uloga specifična je po tome što njena patnja traje gotovo 20 godina, a tijekom cijelog filma s publikom komunicira bez riječi, gotovo šutke.
U balkanskoj, prljavoj podjeli karata majka donosi neke zrele odluke koje Stanko ne razumije. Bilo je nužno da majka istrpi sve zlo tijekom filma i ona je jedna vrlo neobična vrsta dramskog junaka, poput antičkih heroja, i nužno je bilo da dođe do vlastite katarze i da joj damo prostora da djeluje kao netko tko je najviše ispatio.

Kako biste opisali ovaj film?
Ovo je film o vizurama i o onome u što odaberemo vjerovati. Ovo je film o malim svjetovima. U svom kaosu koji se dogodio, majka je štitila mali svijet koji se sastoji od starijeg sina, sina koji će se tek roditi i djeda koji je još i nepokretan. Na drugoj strani, glavni negativac samo štiti svoju investiciju. On je čovjek koji 'igra tvrdo', no po pravilima svijeta kojem pripada ne čini ništa loše - suprotstavlja se čovjeku koji je riješio da krši dogovorena pravila. Unutar tog svijeta kriminala postoje pravila i on 'igra' pošteno.

Na drugoj strani, ni njemu ne ide sve od ruke, jer ljudi s kojima surađuje, od Glogovca do njegovih glavnih pomagača, su možda šeprtlje i, kao što vidimo, nisu dorasli situaciji u kojoj se nalaze. Dramaturška caka u kojoj smo svi posebno uživali jest da Vojo čitavo vrijeme priča legendu o bratu i da ima jednu vrstu paralelne realnosti, koja se ne slaže baš sa slikom koju gledatelj gleda. Čak ni Stanko nema sliku o svim događajima, ali publika ima, jer publika čitavo vrijeme prati paralelnu realnost, između offa u kojem je legenda o starijem bratu, i slike koja to zapravo demistificira.

'Dječaci iz Ulice Marxa i Engelsa', trailer.

Jedan od vaših lajtmotiva bilo je i traganje za vlastitim djetinjstvom, za koje ste izjavili kako 'moguće nije tamo gdje smo ga ostavili ili tamo gdje mislimo da jest'. Kako je bilo živjeti u Titogradu i onda se jednoga dana probuditi u Podgorici? Je li ovo istovremeno i film o tranziciji?
Ovo je priča o malom gradu ma koji on bio i ma kako se on zvao, priča o dobru i zlu, zasnovana na snazi lokalne autentičnosti. Živio sam u više gradova koji su doživjeli svoje sunovrate devedesetih: rođen sam i odrastao u Titogradu, studirao u Beogradu i Novom Sadu, u tim najgorim godinama, i 2000. vratio se u Crnu Goru koja je 2006. postala nezavisna. Živio sam, dakle, u jednom jako malom prostoru i promijenio nekoliko država, a da gotovo nigdje nisam išao. Kako izgleda tranzicija? Ni manje ni više drugačija nego u Hrvatskoj ili u Bosni.

Ima li kakve simboličke poruke u nazivu filma, koji jako podsjeća na naziv knjige Ferenca Molnára 'Junaci Pavlove ulice'?
Pojmom 'Dječaci iz Ulice Marxa i Engelsa', koja se više nigdje tako ne zove, zapravo pričamo o nekom našom djetinjstvu, koje traje u našem sjećanju, a to sjećanje 'razbija' realnost, s kakvom se susreće Goran Bogdan tumačeći ulogu Stanka petnaestak godina kasnije u susretu sa svojim rodnim gradom koji ne prepoznaje.

Film je nastao po kazališnom komadu 'Instant' poznatog srpskog scenarista i dramskog pisca Đorđe Milosavljevića?
Bio sam umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica i u jednom trenutku smo razmišljali o nekom tekstu koji je za mlade, a koji bi temeljito preispitao određene vrijednosti na kazališnoj sceni. Kad se pojavio tekst Đorđa Milosavljevića na temu prvog intimnog odnosa, zaključili smo da pored duhovitosti ima i velike ozbiljnosti i da nam treba za scenu našeg kazališta. Lik Stanka koji se vraća iz Londona je kod Đorđa samo sporedni lik, a mene je inspirirao da zagrebem, da se zapitam zašto je otišao, zašto se vratio...

Ta predstava je jako dobro prošla, bili smo čak finalisti crnogorskog teatarskog Bijenala 2010., a rijetkost je uopće da neka predstava za mlade uđe u program nacionalnog teatarskog bijenala. No, i mimo uspjeha te predstave jako smo se dobro osjećali radeći je, tražeći u tom beogradskom tekstu adekvatna podgorička rješenja. Mi smo u toj predstavi već imali i Kneza i gomilu titogradsko-podgoričkih legendi i tako smo nesvjesno pripremili teren za budući projekt, koji nam je predložio upravo Đorđe. Nakon odgledane kazališne premijere, rekao je 'Momci, zašto od ovoga ne biste napravili film?'.

Što je na vas najviše utjecalo u formativnim godinama?
Na mene je jako utjecala Azra, Johnny Štulić i hrvatski novi val. Na koji način su oni utjecali na mlade Hrvate i ljude u Beogradu je jasan, ali da bi Azra došla do Podgorice trebala je preći neke nevjerojatne tajne kanale da dođe do nas petero, da se tako našalim. I za mene je ta vrsta muzike učinila mnogo više nego sva svjetska kinematografija. Sve to o čemu je Štulić pjevao, kao i Haustor, a danas jako dobro TBF, Dječaci, Damir Urban... i dalje je jedna ista priča o susretu malog čovjeka sa sistemskim vrijednostima. Danas su to korporativne vrijednosti, a u Štulićevo vrijeme su to vrijednosti jednog užasnog sistema koji je na trenutke imao i neko ljudsko lice, ali je ipak bio totalitarni sistem.

Osim filmske i kazališne režije, predajete na fakultetu, docent ste na katedri Filmske i TV režije FDU Cetinje, a bavite se i reklamama. Vaš prvi film 'Pogled s Ajfelovog tornja', inače prvi nezavisni crnogorski film, inspirirala je knjiga 'Zagrepčanka' Branislava Glumca?
'Zagrepčanka' mi je jedna od najdražih knjiga; to je knjiga s kojom se susreće jedan tinejdžer odškolovan na Azri u kojoj je prodrman jedan sistem koji je u tom trenutku bio vrlo rigidan. Ja sam u tom trenutku bio mali Titov pionir koji shvaća da uz ono u školi postoji još jedan dio realnosti koji se paralelno događa. Postoji neki sentiment te knjige koji mi se jako dopao i koji me pratio dobar niz godina. Sve to što prati Marijanu je jedna priča o odrastanju i, baš kao i 'Dječaci iz Ulice Marxa i Engelsa', priča o osveti.

S obzirom da je ovaj film crnogorski kandidat za nominaciju za Oscara, recite nam nešto o crnogorskoj kinematografiji?
U Crnoj Gori, sa 500-600 tisuća stanovnika, nikada se nisu stekli adekvatni uvjeti za bavljenje kinematografijom, i svi naši veliki redatelji, koje s ponosom spominjemo kao crnogorske redatelje, zapravo nikada nisu živjeli i stvarali u Crnoj Gori: od Veljka Bulajića, preko Fadila Hadžića, Dušana Vukotića, do ljudi koji su u Beogradu osnovali Fakultet dramskih umetnosti, Odsjek za režiju - Bajo Šaranović, Milo Đukanović, Zdravko Velimirović, Boško Bošković, Vlatko Girić, Živko Nikolić, pa do kosovskog redatelja Ise Qosje, koji je rođen u Crnoj Gori...

Nitko od njih nije živio u Crnoj Gori i to je vrlo velik hendikep za nešto što bi se zvalo nacionalna kinematografija. I dan-danas iz tog razloga zapravo nemamo institucije jer ih maltene nije imao tko izgraditi. Mlađe generacije koje uz mene predstavljaju Marije Perović, Željko Sošić i drugi, trebale bi neke stvari pokrenuti od početka, a studenti koje školujemo na Fakultetu dramskih umetnosti na Cetinju imaju svoje prve, kratke filmove, koji osvajaju nagrade na festivalima u regiji i smatram da su oni temeljna priprema za budućnost crnogorske kinematografije.