FEST 2019.: O filmovima pobune

I ove je godine festival odlikovao standardno velik broj filmova (oko stotinu) u različitim sekcijama, što znači da je ponuda filmskih priča itekako bila šarolika. Ipak, ako bi se uspijevao pronaći zajednički nazivnik odnosno lajtmotiv određenih filmova, tada bi to sigurno bila tema pobune pojedinca odnosno njegove borbe protiv sustava. Bilo da je riječ o borbi pojedinaca čiji je neprijatelj  globalni ekonomski nevidljivi aparat, razni geopolitički odnosno politički subjekti ili pak različiti mikroaparati državnog sustava, posljedice po obično građanstvo su, nažalost, jednako pogubne.

Sukladno danoj problematici elaborirana su četiri filma, a to su – Pad američkog carstva, Capernaum, Šavovi i Sam samcat.

Vjerojatno najozbiljniji film cjelokupnog FEST-a je Pad američkog carstva, novi film Denysa Arcanda, kanadskog redatelja quebeškog geografskog prostora. Dani film je treći film neformalne za sada trilogije koju čini s dva prethodna filma, a to su istoimeni Pad američkog carstva iz 1986. godine, te Oscarom nagrađeni film Barbarske invazije (2003).

Uobičajeno svom autorskom prosedeu Denys Arcand miješa opet nekoliko žanrova u svojem filmu, te film Pad američkog carstva sadrži nekoliko različitih segmenata – akcijski triler, ljubavni film, film detekcije, komediju karaktera, te je opet dijelom prisutan i takozvani akademski žanr kao u filmu Barbarske invazije. Ipak ovaj put on puno eksplicitnije te mnogo manje u podtekstu predočava priču o raznim financijskim to jest bankarskim svjetskim makinacijama koje se događaju. Vjerojatno je ta eksplicitnost protumjera na samu eksplicitnost kojom se bez ikakve zadrške događa bankarski kriminal na mnogim geografskim prostorima planeta.

Tako u filmu Pad američkog carstva maksima Bertolta Brechta „Veći je zločin osnovati banku nego je opljačkati“ itekako dolazi do izražaja, te ovdje dobiva svoju dvostruku dimenziju. Okidač filmske radnje biva sama pljačka banke, odnosno element slučaja kada se glavni lik Pierre-Paul, inače filozof po svojem obrazovanju, sasvim slučajno nađe na mjestu pljačke banke, te dolazi u posjed opljačkanog novca. Iza toga počinje njegovo nastojanje da novac sakrije, te uz pomoć svoje partnerice koja dolazi iz svijeta seksualnog eskorta on počinje upoznavanje sa cjelokupnim svijetom financijskih malverzacija, bilo da je riječ o živim ljudima, bilo o naizgled mrtvom mehanizmu financijskih skrivenih tokova. 

Tako Pierre-Paul dolazi do spoznaje o raznim kriminalnim financijskim pojavama: postojanju poreskih oaza koje služe za utaju poreza preko off shore tvrtki, osnivanju imaginarnih firmi, prilagođavanju zakona određenih država upravo klijenteli koja u te zemlje dolazi da bi se bavila financijskim i posljedično tome svim drugim kriminalom, trgovini oružjem, i raznim drugim stvarima kojima je godinama bio okružen, ali tog uopće nije bio svjestan.

Kako je film Pad američkog carstva u stvari nova verzija istoimenog filma snimljenog 1986. godine od strane istog autora, očito je da se radi o svojevrstnoj izmjeni ikoničkog znaka (iconic turn). Do takvih interpretativnih promjena obično dolazi kada se događaju uočljive promjene u društvu. Očito je da Denys Arcand smatra da je suvremeni kapitalizam došao u svoju fazu potpunog besmisla, te je zbog tog upravo i snimio novu inačicu filma Pad američkog carstva.

Nasuprot svoj virtualnosti novca u financijskim transakcijama, film Capernaum libanonske redateljice Nadine Labaki je prepun realnog života s kojim je prinuđen boriti se dječak Zain. Film je redateljica nazvala Capernaum što preneseno znači grad koji je proklet, odnosno predstavlja svojevrstan purgatorij za ljude na Zemlji. Radnja prati dvanaestogodišnjeg Zaina koji se svakodnevno bori za egzistenciju, a nakon što sazna da je njegova mlađa sestra umrla, jer su je prije toga roditelji dali starijem muškarcu za kojeg se morala udati i prisilo otići iz njihove obitelji, počini zločin zbog kojeg završava u zatvoru. Iz tog razloga Zain odlučuje tužiti na sudu svoje roditelje jer su ga stvorili i donijeli na ovaj svijet iako on to nije tražio.

Redateljica Nadine Labaki filmom Capernaum uspijeva realizirati nekoliko filmskih pravila, a to su da se režija ne treba vidjeti, te da je podjela uloga pola režije. Zahvalnost adekvatnog izbora dječaka Zaina koji se i u životu tako zove je više nego očita, kako Zain glumački nosi takoreći cjelokupni film na svojim dječačkim leđima. Osim njega, i izbor ostale djece je precizan, te i odraslih glumaca naturščika.

Kako se ovdje radi o spomenutom filmu pobune, Capernaum se itekako nadovezuje na film Jeana Vigoa Nula iz vladanja, kao i jedan drugi film, a to je film Yasujiroa Ozua Rođen sam, ali. Iako je Ozuov film ipak puno bezazleniji, naslov filma Rođen sam, ali najbolje opisuje sadržaj filma Capernaum.

Tako je film lociran u žanr obiteljske odnosno socijalne drame, zatvorskog te geto filma, uličnog filma naglašene dokumentarnosti, žanr života u slamovima, kao i žanr sudskog filma (court movie). Kao i većina filmova sudskog žanra i film Capernaum je strukturiran u retrospektivama i vremenskim skokovima. Prikazujući djecu u filmskoj slow motion tehnici kako se veselo nesmetano kreću te iza toga prikazujući ih u svakodnevnoj egzistencijalnoj borbi redateljica očito stvara kontrapunkt kojim naglašava razliku između dječjih želja i stvarnoga im života. Danim diskursom kontrapunkta te atmosferom tjeskobe i nemira pobunjenog dječaka, itekako se priziva filmski prosede poljskog redatelja Krzysztof Zanussia, pripadnika pravca poznatog kao film moralnog nemira.

Postoji čitava paleta problema ljudi koji se u filmu pojavljuju: problemi oskudice hrane, neimanja osobnih dokumenata, krijumčarenja ljudi, trgovine djecom i ženama, a najveći uzroci tih problema su nažalost – siromaštvo i rat. Kao posljedica tih problema nastaju drugi problemi, a sigurno jedan od najvećih za djecu je upravo nedostatak mogućnosti obrazovanja. Time se mehanizam loše beskonačnosti itekako samoodržava, te se jako teško biva izvući za sve koji su unutra, ma koliko oni nastojali biti kreativni.

Zainova kreativnost najbolje biva ilustrirana u formi napravljenih kolica za drugog manjeg dječaka o kojem on brine. U danom slučaju radi se naravno o tehnici brikolagea koji je osim domišljatosti jedan od pokazatelja i bitnih društvenih sposobnosti opstanka, odnosno snažnog vitaliteta, te pripadnosti jednoj tek naizgled nižoj kulturi.

Da se ne bi ipak postavljalo pitanje hoće li Zain i mnogi slični njemu uspjeti preživjeti na ulici, najbolje je ipak da s te ulice budu sklonjeni, odnosno da im se omogući obrazovanje.