Zašto vole Shakespearea?

A možda to ni nema veze s ljubavlju, bliže je neka vrsta opsesije, opčinjenosti, ponekad patološke, kao kad u posljednjih deset godina Julia Stiles i njeni obrazi glume u skoro svim holivudskim produkcijama engleskog dramatičara.

Činjenica radosnih radi, neka se navede sam početak mukotrpnih adaptacija koji datira u davnu 1899. kada pionir fotografije s četiri imena, William Kennedy Laurie Dickson, snima četiri scene kazališne predstave 'Kralj John' koje slaže u 4-minutni film, označavajući tako uzavrelo vrelo tuđe inspiracije s 30-ak drama od kojih će senzibilni filmski umjetnici u narednom stoljeću provrtjeti otprilike polovicu, snimivši oko 300 filmova.

Tako se primjerice kanaliziraju vrhovi književnosti u ženskog Hamleta (Sarah Bernhardt, francuski nijemi film, 1900.), nekoliko indijanskih, cijelu navalu talijanskih, njemačkih, brazilskih, švedskih, ruskih i inih Hamleta, a jednog je igrao i glumac John Byron koji potom nastupa u filmu 'Duboko grlo'.

Dramaturške analize lika ingenioznih redateljskih iščitavanja teksta (ludi Hamlet., bezvoljni, ekscentrični, histerični, melankolično suicidalan, s Edipovim kompleksom…) se neće ni spominjati, neka ostanu izdvojena samo filma odlična dva: 'Hamlet' Sir Lawrence Oliviera (1948) i recentni Kennetha Branagha (1996) u trajanju četiri sata.

Uz promišljanje lika, druga je omiljena metoda aktualizacija radnje, odnosno kiću sklon Baz Luhrmann koji 1995. premješta Romea i Juliu u kontemporalno okružje ili adolescentskih '10 stvari koje mrzim na tebi' koji su obrada Ukroćene goropadnice. Hamlet, Othello, Macbeth, San Ivanjske noći…nebitno, sve je podložno redefiniranju velikog industrijskog organizma komercijalne kinematografije koja će uvijek isticati da upravo ona obrazuje današnju mladež nezainteresiranu za drevnu, kulturnu ostavštinu.

Aktualizacija u današnje opako, nasilno i tehnološko, MTV/Internet doba proistječe iz potencijaliteta Shakespearovih drama koji nenadahnuti Billy Bob Thornton banalno naziva 'hrpom sapunice' misleći pritom na višeslojne zaplete, ubojstva, prevare, preljube i pretjerane ambicije — ili je samo frustriran što mu nitko nije ponudio ulogu Jaga u Othellu.

Također, adaptacija preko tehnike osuvremenja se nadima poput nižeg stupnja prilagođavanja teksta koji će uvijek rezultirati pojednostavljenim razumijevanjem na račun tematskih razina i problematizacije koju one otvaraju. Scene koje su kompliciranije - jednostavno se izbacuju kao nevažne, što je poetska sloboda svakog stvaratelja, ali i propust u posredovanju ideje.

To posredovanje ideja je bitna, očita razlika između adaptiranih i neadaptiranih uradaka, jer se ovi prvi stavljaju u službu tuđe ideje za koju sad trebaju pronaći rezolutni put samoostvarenja. Majstor te vrste je zasigurno Akira Kurosawa koji Macbetha koristi isključivo kao predložak i skup motiva za svoj stilizirani film 'Krvavo prijestolje' (1957, naslovna fotka) u kojem će idejnu liniju djela kanalizirati kroz tradicionalni japanski oblik No teatra.

No, sve navedeno je filmu manji problem i nadareni redatelj ga efektno rješava; bazični šekspirijanski kod je ipak jezik — bio je problem i nijemom filmu koji se onda maksimalno služio titlovima, a svoje pravo lice je otjelotvorio u zvučnom. Zadržati elizabetinski jezični idiom ili ne? Kako ga govoriti, kako ga glumiti? Prevesti ga na suvremeni u adaptacijama ili ne? Kamen spoticanja podjednako glumcima, redateljima, publici i samom filmu.

Uspješno ga je prešao Orson Welles u noirovskom 'Othellu' (1952), dok se 'Macbeth' Romana Polanskog iz 1971., koji predstavlja playboyevskog pretendenta, svakako izdvaja kao najhrabriji i najzanimljiviji filmski Shakespeare. U svakom slučaju, Shakespeare će, uz ovo proteklo, zasigurno doživjeti još jedno stoljeće celuloidnog postojanja u novom mileniju. A možda se pojavi i hrvatski (redateljski san Jakova Sedlara?).