Renesansa korejske kinematografije

Za bolje razumijevanje tog fenomena nužno je razmotriti političku situaciju – umjetna podjela Sjeverne i Južne Koreje počela je nakon II. svjetskog rata; na južnom dijelu poluotoka ustoličena je republika (militarni režim do sedamdesetih), dok je sjeverni dio bio komunistički uređen.

Jaz inače bratskih zemalja još se više produbio tijekom Korejskog rata tijekom pedesetih godina i kasnije hladnoratovske krize. Sjeverna Koreja je danas još uvijek jedna od rijetkih komunističkih diktatura, dok se Južna nastoji demokracijom izboriti s naslijeđem prošlosti. Internacionalno je prepoznatljivija južnokorejska kinematografija koja prednjači u produkciji dugometražnih filmova, dok se uz totalitarnu sjevernokorejsku više veže tradicija animacije ('Boy General' npr.).

Prpošne i svježe ideje koje im pripisuju kritičari, južnokorejski filmovi duguju mladoj gardi – osim redatelja Im Kwon –Taeka, koji je nedavno snimio 99. film, glavnina glumaca, redatelja, producenata i tehničara često su debitanti u ranim tridesetima ili na početku četrdesetih, dakle u prvoj su fazi svog stvaralačkog napona. Nove generacije korejskih filmaša potječu iz dva smjera – prvima je bilo dostupno formalno filmsko obrazovanje dok je druga struja svoje talente razvijala neinstitucionalno, počevši najprije od kratkometražne forme, što je posebice odredilo njihov stil.

Pogodna klima za nove ideje razvija se tijekom devedesetih kada na južnokorejskom filmskom tržištu prestaje stroga cenzura te se zbog financijske krize povlače velike kompanije (Samsung, Daewoo i Hyundai) koje su do tada financirale samo blockbustere. Na scenu stupaju razni investicijski fondovi (Mirrae Esset, Unikorea, CJ Entertainment) koji podupiru i manje filmove i neiskusne redatelje, pa se tako povećava artistička vrijednost produkcije. Za novo je ozračje važna i promišljena kulturna politika koja strogo ograničava uvoz stranih, posebno holivudskih ostvarenja, a na domaćem tržištu provodi sustavnu i agresivnu reklamnu kampanju. Filmovi su time postali jedan od najvažnijih proizvoda Južne Koreje, nadmašivši time i tradicionalne industrije.

Trenutno najpoznatiji su južnokorejski redatelji Kim Ki-duk te Park Chan-wook. Prvi je na ovogodišnjem Berlinaleu odnio titulu najboljeg redatelja za film 'Samaria', na Venecijanskom filmskom festivalu istu je titulu dobio za '3-Iron' (kojeg je snimio za samo dva mjeseca) dok je Chan-wook pobrao Grand Prix u Cannesu za 'Oldboya'(naslovna fotografija). Tematska lepeza koju obrađuju vrlo je široka – proteže se od varijacija svakodnevnog života, ratnih događanja i militarizacije, povijesnih prikaza, manga adaptacija, koketiranja s religijom, muško ženskih odnosa do raznih bizarnosti vezanih uz nasilje na sto načina.

Filmovi se ne mogu niti žanrovski jasno odrediti, scene sakaćenja i sličnih perverzija pretapaju se s naracijom drama ili komedija, što je posebno vidljivo u hororima koji su apsolutni trend istočnjačke filmske industrije općenito. Uz Chan-wookovog 'Oldboya', trendovski horor izričaj predvodi i omnibus 'Three Extremes' (2004) čiju jednu priču potpisuje isti autor te filmovi 'Tale of Two Sisters' (2003) autora Ji-woon Kima i 'Memories of Murder' redatelja Joon-Ho Bonga. Ekstatično i pomaknuto mučenje, rezanje jezika, jedenje fetusa, davljenje djece, incest i borbe protiv duhova samo su neki od 'maštovitih' motiva ovih azijskih ekstrema.

Veliki internacionalni uspjeh postigla je i kombinacija komedije, sf-a, akcije i horora, 'Save the Green Planet' iz 2003. redatelja Jeong Juan-hwana koja je na korejskom tržištu propala. Kao suprotan primjer navest ćemo film 'Taegukgi' koji je ove godine gledalo enormnih 11 milijuna Južnokorejaca (ukupno ih je 47 milijuna).

Fotografija i vizualni identitet filmova često su toliko impresivni i moćni da oduzimaju dah (dobar je primjer 'Proljeće, ljeto, jesen, zima i…proljeće' Kim Ki-duka), pa čak i mi zapadnjaci iz scena pejzaža možemo iščitati zen filozofiju, natruhe budizma, te vraćanje prirodi. Nakon svog ovog blagoglagoljenja možemo samo zaključiti da je korejska kinematografija tek u povojima i da možemo očekivati još kvalitetnija i zrelija ostvarenja.