The Wayward Cloud: film koji je razdrmao Berlin

Lista nabrojanih priznanja s ovogodišnjeg, tek nedavno završenog Berlinala govori sve. Možda su neki drugi filmovi pokupili neke razvikanije nagrade, no redatelj 'Plutajućeg oblaka' ('The Wayward Cloud') Tsai Ming Liang na kraju balade može biti vrlo zadovoljan. Premijerna projekcija koju smo na vrijeme najavili protekla je baš prema očekivanjima. Publika se podijelila ravno po sredini i dok su jedni vikali 'odvratno', 'seksistično' i 'pretjerano' drugi su samozadovoljno mrmljali 'snažno', 'hrabro' i 'briljantno'. Pa o čemu se tu radi?

Film otvara povratak djevojke Shiang – chyi iz Pariza u Taipeh i njen slučajni susret s nekadašnjim urarom Hsiao – kangom. Evo nam romanse, no što djevojci ostaje nepoznato jest činjenica zašto je Hsiao bivši urar. Dečko se preorjentirao na snimanje pornografskih filmova u, gle ti slučaja, stanu iznad djevojčinog. U pozadini (ili je to možda vrlo bitan trenutak filma?) Tajvanom hara teška suša; ljudi većinu vremena rade na stvaranju zaliha dragocjene tekućine, a kao jedina učinkovita alternativa nudi se sok lubenica.

Na prvi pogled ništa zanimljivoga, zar ne? Ono, pa to bi mogao svatko smisliti... Da, možda i bi, no svatko ne bi mogao nešto pametno i snimiti. Redatelj Liang jedan je od onih koji mogu. Kako uostalom drugačije protumačiti sve te nagrade. Dobra vibra između tajvanskog redatelja i Berlinala ustanovljena je još 1997. godine filmom 'The River'. Baš kao i sada, kritika je pisala hvalospjeve. Sintagma koja se najčešće spominje prilikom pretstavljanja 'Plutajućeg oblaka' jest kvazinastavak. Film se referira i na neki način nastavlja na Liangove ranije radove poput spomenutog 'The Rivera' ili filma 'What Time Is There' iz 2001. godine. Ponovno je riječ o studiji otuđenja, samoće i impotentne, u biti posve nepostojeće, komunikacije. S velikom pažnjom na pornu industriju, a posredno i propitivanje tabua i seksualnosti uopće.

Tsai Ming Liang, tajvanski redatelj malezijskog porijekla, iza sebe ima trinaest režiranih filmova, a u svojem radu vrlo je specifičan. Osim što priznaje kako je u mnogočemu učio od europskih velikana poput Truffauta ili Fassbindera, ima i vrlo specifičan odnos sa svojim suradnicima. Voli raditi s istim ljudima, posebno glumcima. Za njih kaže kako nisu 'potrošna roba' pa da ih može neprestano mijenjati.

U medijskim istupima za razliku od brojnih drugih njegovih kolega koji se skrivaju iza rečenice: 'Ja sam film snimio i znam što sam njime rekao: na vama je da ga tumačite kako želite.', Liang uopće ne zazire od objašnjavanja pozadine svojih filmova. 'Plutajući oblak' tako je za njega pokušaj definiranja našeg odnosa prema tijelu, a nestašicu vode koja prati njegove junake ističe i kao formulu filma: nestašica vode jednaka je nestašici ljubavi. Rastanimo se do tko zna kad i tko zna gdje (tko može reći da će film doći do ovih nam prostora...) s nekoliko rečenica kojima autor objašnjava svoj film:

'Možemo prodavati, obožavati pa čak i klanjati se tijelima. Mi zlostavljamo naša tijela; mi ih koristimo kako bi snimili pornografske filmove. A tijelima treba ljubav i strast...'