Bergman otplesao svoj posljednji film

Da se Ingmar Bergman (87, naslovna), kultni švedski redatelj, oprostio od premile mu umjetnosti sedme, već vam je znano (može li se uistinu odlijepiti od filma?). Njegove je oproštajne celuloidne uzdahe (koji, prema reakcijama, nikako nisu na samrti) za nas pogledao IndieWire. Za one koji ne znaju, riječ je o tv filmu 'Saraband' koji svoje ime duguje suitama za violončelo koje je komponirao Bach (zanimljivo je da je Bergman vrlo često u naslovima koketirao s glazbenim terminima, često stvarajući paralele). Kao što i sam naslov kaže – sarabanda je ples za parove, a muško-ženski odnosi (ili pak odnosi općenito) su već odavno Bergmanov zaštitni znak.

Točku na i velikoga opusa, švedski je virtuoz stavio s podosta autobiografskih elemenata (analitičari kažu da je lik Anne nastao po uzoru na Bergmanovu pokojnu ženu Ingrid Von Rosen koja je bila njegova najveća ljubav), ali i ponekih fantastičnih zapleta. Naime, srednjovječna se Marianne odlučuje posjetiti bivšeg supruga Johana, nekih trideset godina nakon razvoda. Slučaj je htio da u posjet stigne u najneugodnije vrijeme – Johan je upravo u svađi s Henrikom, sinom iz drugog braka koji je u isto vrijeme u vrlo teškom odnosu s kćeri Karin, a užasno se teško nosi i sa smrću voljene žene Anne.

Cijela se dramatična situacija najbolje može usporediti s plesnim koracima: naprijed-nazad, od pomirenja do šokantne brutalnosti kakva se može dogoditi samo obiteljima. Da ima i kinky nastranosti, incestuoznih veza i zanimljivih snošaja (to može biti samo Ingmar), ne moramo posebno podvlačiti.

Film otvara scena koja u mnogome liči na intervju – Marianne priča u kameru, komentirajući fotografije svoje obitelji i sjećanja (sličnu je metodu Bergman upotrijebio u naslovu 'Scene iz braka', 1973.), čime je, kaže IndieWire, odmah osigurana pažnja gledatelja. Odlična je gluma također namjerno naglašena i teatralna te još k tome, kao i svjetlo s kojim se Ingmar voli poigravati u svim djelima, podebljana digitalnom tehnikom snimanja i nježnim, gotovo sanjivim bojama.

Ulogu Marianne ponijela je Liv Ullman (65), s kojom redatelj (između ostalih) ima kćer, a već je odavno tretira kao muzu (ona savršeno poznaje njegov izričaj). Iako je 2003. Bergman bio pozvan da film prikaže u Cannesu i Veneciji, nije ga stigao izmontirati. Još je zanimljivija činjenica da film tek nakon prikaza na švedskoj nacionalnoj televiziji kreće u svjetska kina, ovih dana je krenuo u prikazivanje u SAD-u, a šuška se da Bergman radi na nekim novim projektima.