TV PRILIKE (Ja te gledam, ja te ne dam)

Otkad je ne tako dalekih 1950-ih godina televizijska naprava posjetila građanske i one druge domove, isti ih je tren i zaposjela/opsjela. Nastanila se stalno i nitko tu više ništa nije mogao učiniti. A možda nije htio. Ili nije znao.

Kako bilo (a bilo je svakako, dakako), televizija je postala centralno i bitno izvorište zabave/poduke/dangubljenja/informiranja/ produhovljivanja/odgajanja… pojedinca, naravski - i društva. Prisjetimo se u ovom simpatičnom trenutku nadasve omiljenog i animiranog Homera J. Simpsona koji je možda najtočnije izrazio ono što televizija još uvijek znači našoj novovjekoj kulturi. Citirat ćemo (otprilike): 'Televizija! Moja učiteljica! Moja odgojiteljica! Prijateljica! Roditeljica! Zabaviteljica! Moja hraniteljica!!!'.

Što dodati? Film treba dodati – to je onaj koji se najviše umislio kad je televizija omogućila masovni prijem, a stoga jer je pomislio da ako je on, predstavnik filmske umjetnosti, sada u prijemnoj manjini, mora da je bolji. To mora da je tako. Neizostavno. Logička isključivost pojačava operabilnu tajanstvenost. Logikom dostupnosti nitko se nije preveć usrećio; što dostupnije, to nezanimljivije.

Dakle, automatizam ovakvog razmišljanja nalaže filmu pravo da se ponajprije osmjehne, a potom i postavi načinom koji ga gradira u 'višu' umjetnost, a televiziju, jasno, u 'nižu'. Eto. Tako ostade i do danas, i za vijeke vjekova.

Preskočimo sad nekoliko dosadnjikavih stranica opisa i zaustavimo se u današnjem trenutku, kad smo sami sebi najbolji kritičari i kriteriji, kad smo ogledali tko zna koliko serija, crtića, reportaža, debata, najava i inog svega. Danas smo mi ti koji znamo koliko samo čari može pružiti jedan loš jutarnji/popodnevni/noćni program.

Danas smo svjesni koliko je čovjeku-kapitalcu malo potrebno da bi se osjećao boljim od drugih: dovoljan je 'ćelav sam, ali u krevetu odličan' Aleksandar Stanković, dovoljna je 'Marki Mark Ðejkobs šuze' Jelena Veljača, dovoljno je samo pet elokventnih minuta 'konkurentno preplanulog' Petra Vlahova, ma dovoljna je samo jedna najava 'igram tenis s Čudnovatom Hlo' Branke Kamenski!
Evo, već se bolje osjećam!

Naravno, nije sve što televizija emitira tako dobro. Tu su ipak neprežaljeni David Lynch i 'bolji od Ace' Twin Peaks (s prekrasnom, još neoperiranom Larom Flyn Boyle), ingeniozni La Linea i Anastazia, neponovljivi Crveni patuljak, a o Johnu Sullivanu koji kantautorski potpisuje uvodnu i odjavnu špicu Mućki (jer su mu bile glupe, pa ih je čovjek nanovo sam napisao) jednostavno je prebolno pričati.

No, da ne bi opet netko krivo pomislio kako se ovdje referiramo samo na ne-domaću produkciju, mi ćemo nastaviti tekst s isključivo lokalpatriotskim okvirom. Međutim, ne nostalgičnim patriotizmom (jer smo mi ipak jedna mlada generacija), već suvremenim.

Televizija ne znači samo emitiranje, ona znači i produciranje. Produciranje ne znači samo rad, ono znači i novac. I to novac u rukama mladih ljudi, uglavnom studenata i svježih diplomaca. No, ustanovimo prvo što se u zadnje vrijeme popularno producira, pa ćemo ubrzo vidjeti kako povezana pojava dolaska novih televizija omogućuje rapidno otvaranje novih radnih mjesta, i to upravo onih koji vape za novim, mladim, nevinim kadrovima (a ne samo željnima brze zarade i lake slave).

Tako imamo sapunice, sitcome, realityje, dramske serije… Inače: mala digresija; ako ste se pitali kako to da skoro svaki hrv film kad-tad završi na TV-u u duljem izdanju, u obliku serije (i to obično loš – koji ionako nitko nije gledao u kinu, pa vam sad nije jasno zašto bi ga netko gledao na TV-u), to je stoga što HTV često zna biti koproducent filmova koje onda obvezuje na snimanje viška materijala i posebno montiranje za televizijske potrebe.

Pak, vratimo se mi našim sapunicama i sitcomima – zašto su super? Zato što radno zbrinjavaju cijelu Akademiju dramske umjetnosti: prvo snimatelje i montažere, za njih se uvijek nađe mjesta, i to još za vrijeme studija (Survivor, Z1, Zabranjena ljubav…).

Potom glumce, producente i dramaturge; glumci većinom noviju domaću produkciju smatraju odličnom prilikom za svoj proboj – uglavnom pauziraju godinu, dobiju dobar honorar, uče se ponašati pred kamerama, upoznaju moguće buduće suradnike, stječu iskustvo rada u zahtjevnim produkcijama, a što je najbolje, mladi su i još neizgrađeni, pa sve eventualne loše kritike i emitirani neuspjeh stignu popraviti, a da ih za deset godina nitko ne treba po tome pamtiti. Dakle, 1:0 za glumce. Naravno, na njima je kako će se nositi s medijima i koliko te u kojim rubrikama slikati.

Ona druga, manjinska skupina glumaca koja ne pohađa sve audicije i ne želi nastupati u bilo kojem TV-projektu, ili iza sebe ima već neke fakultete (pa zna što želi) ili je buntovna i idealistična, pa se u početku drži samo kazališta (u donosu na film, kazalište ima auru 'više' umjetnosti) i kratkog metra. Iako, a ovo vam FILMSKI piše iz iskustva, nema tog šarma, laskanja i kvalitetnog izlaganja koji ne bi glumca nagovorili na projekt (dječja psihologija – najslađa psihologija).

Producenti, s druge strane, uvjerljivo idu za materijalnom isplativošću, a dok samostalno ne počnu producirati, vrijeme trate na organizaciju realitIja, talk showa, ali i sitcoma i dramske produkcije. Lova je dobra, a i poznanstva nisu dosad nikome škodila.

Dramaturzi? E, oni se u televizijskoj shemi najbolje ostvaruju kao scenaristi. Pišu dijaloge, pišu epizode za sapunice, za humoristične serije — no, da ne bi bilo zabune, u praksi se pisanje uglavnom svodi na razradu već gotovog predloška. Npr. dobijete plan za jednu epizodu u kojem piše što se sve treba dogoditi s likovima, te vi samo napišete kako će se to dogoditi. A ako i imate slobodu samostalnog osmišljavanja scena, obično će se naći neki nepoželjni nadređeni (producent ili redatelj) koji će vam sve najbolje fore izbaciti.

Tako su dramaturzi, kad bi ih se usporedilo s kreativnim statusom glumca ili producenta, najnesretniji u TV konstelaciji sila (iako po epizodi mogu zaraditi i polovicu hrvatskog mjesečnog prosjeka).

Redatelji opet uvijek balansiraju između rada za dušu i rada za trbuh (osim ako nisu 'guzonjini sinovi'). Dok su nepoznati, to znači asistirati ili biti pomoćnik redatelja, a sa strane snimati kratki/srednji sa svojom ekipom, te kemijati na sve moguće načine opremu. Kad im malo krene, onda je to režiranje nove sapunice, honorar čiji ulažu u svoj, malo bolje budžetni film.

A o svemu tome moći ćete razmišljati na našim filmskim festivalima koji bijelo na crno donose tko doista koliko vrijedi. Mogla bi to i naša televizija, ali ona još nije spremna za jednog Ali G ili Absolutely Fabulous.

Reklame! Ne zaboravimo nipošto reklamno polje mnogostrukih i lakih mogućnosti. Oduševljavaju glumce (ovdje su manje-više svi bez kriterija), redatelje koji tako preživljavaju u pauzama između snimanja, ali se i upoznaju s najnovijom tehnologijom (omiljeni primjer: opet ne-domaći David Lynch) koju onda koriste za vlastite uratke.

A ni producenti im ne mogu odoljeti, neki čak rade i kao copywriteri. Sve navedeno vrijedi i za dramaturge i spotove (iako su spotovi kod nas posebno tema – bla, bla, nemaju se gdje emitirati, bla, bla, bla, nema relevantnih glazbenih emisija, bla, bla, skupi su, a neisplativi, bla, bla, zavrte se svega dva puta, etc.).   

Što smo danas naučili? Svaki čovjek treba braniti svoje političko pravo da gleda televiziju! Kad hoće i koliko hoće. Ponavljamo rečenicu, a umjesto 'gledati', ubacujemo 'raditi'.