Šta ima novoga Ognjene?
Talentiranog, vrijednog i snalažljivog redatelja Ognjena Sviličića diktafonu smo priveli na ZFFu, kada nam je otkrio koju o svojim planovima, ali i hr filmu danas.
O Sviličiću se zaista treba započeti u superlativima: njegov je 'Oprosti za kung fu' prikazan na Berlinaleu, osvojio je dvije Zlatne arene u Puli 2004. godine, Grand Prix na nedavnom festivalu u Warshawi, bio među rijetkim Hrvatima na canneskom marketu, a film 'Što je Iva snimila...' za koji potpisuje scenarij poharao je ovogodišnji Pula Film Festival. Kako mu je karijera u uzletu, a on prisutan na mnoštvu svjetskih festivala, možemo ga zaista smatrati majstorom za Kockice aka program hr filmova na ZFFu.
Kada smo ga pitali osjeća li se upravo takav i koliko je teško žirirati filmovima svojih kolega, rekao je: 'Nisu to samo filmovi mojih kolega nego i prijatelja, pa napio sam se sigurno sa svakim od njih. Često sam se puta na festivalima našao začuđen s filmovima koji su pobjeđivali - bila je to uvijek neka linija političke korektnosti, a ne najbolji film. Moj je cilj ovdje dati nagradu filmu koji će mi se najviše svidjeti, a baš me zanima kako će izgledati moja suradnja s ostalima iz žirija. Kako smo svi iz različitih struka, bit će interesantno vidjeti kako ćemo gledati na iste filmove'.
Morali smo ga pitati i o festivalima i nagradama. Eto njegovih dojmova iz širokog svijeta: 'Zbog nagrada sam trenutno pun sebe :), no nagrade najviše znače mom svjetskom distributeru. Ova zadnja nagrada dolazi tik pred dvd distribuciju filma 'Oprosti za kung fu' u Francuskoj i Americi pa je to fakat dobra fora'.
Kako je zbog svega nabrojenog u uvodu, Sviličić definitivno najbolji marketinški stručnjak, pr manager i samostalni producent među redateljima, pitali smo i za taj momenat. 'Užasno mi je drago da me to pitate. Sve je poteklo s problemima s HRT-om koji je producent filma 'Oprosti za kung fu' - kako je to velika televizijska kuća, silom sam prilika ja sam trebao obavljati veliki dio posla koji je vezan uz promociju filma. Ipak, nadam se da u budućnosti neću biti prepoznat kao marketinški stručnjak i da ću tu imati neku podršku sa strane. Ovako se puno vremena potroši na slanje mejlova, medije i što ja znam, pa je zbog toga patilo razvijanje scenarija. To užasno iscrpljuje'. Vjerovat ćemo mu na riječ, iako je uz spomenuti zamor definitivno stigao predavati na filmskim školama (spomenimo samo Kino Klub Zagreb), sudjelovati na scenarističkoj radionici Cinelinka na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu te posjetiti i najmanje festivale poput onog na Šipanu
.
Gdje se Ognjen Sviličić vidi za nekoliko godina? U novom stanu sa svojom ženom, nada se. A na filmskom planu? Slijedećem svom filmu žarko želi svjetsku produkciju i sudbinu još optimističniju od 'Oprosti za kung fu'. 'Želim imati osjećaj da mogu živjeti u Hrvatskoj, a istodobno biti dio filmskog svijeta. Mislim da je to apsolutno moguće jerbo sama činjenica da živimo u provinciji nije ni loša ni dobra, jednostavno je činjenica. Barem imamo mogućnost snimati filmove u provinciji, a to je neki put bolja pozicija od filmova i života u centru. Bez interneta to ne bi bilo moguće - ja danas točno vidim put svog filma, primjerice znam kada je u Kijevu kamo mi se možda neda ići. Nek' film putuje.'
Uz opsežnu biografiju kakvom se može podičiti, ne treba nas čuditi da je novi film već u pripremi. 'Film se zove Armin. Počeli smo pripreme, producent je moj dugogodišnji prijatelj Damir Terešak, bit će otprilike ista ekipa i to je film o ocu i sinu koji iz Bosne idu na audiciju za neki njemački film u Zagreb. Kako je sin maloljetan, otac ga vodi i sin ne može podnijeti oca jer misli da je teška seljačina'. Miriši vam na tematiku 'Oprosti za kung fu'? 'Odnos između djeteta i roditelja u situaciji koja je postratna upravo je ta poveznica.'
Drito je istaknuo da smatra da je hrvatski film trenutno najjači u regiji. Pa što se to promijenilo u posljednjih nekoliko godina? 'Pa domaći film je ranije bio dosta vezan uz politiku - za vrijeme Tuđmana su se snimali filmovi o Tuđmanu, a nakon Tuđmana filmovi protiv njega. Sad smo konačno došli u fazu da su ljudi krenuli snimati filmove o tome što ih zanima. Jedno je sigurno, na našim je prostorima uvijek bilo perspektivnih i talentiranih filmskih djelatnika, a filmovi su se počeli snimati za to da bi ih netko gledao. Sve su zemlje bivše Jugoslavije prošle taj put da bi sad bili generalno užasno zanimljivi kao regija. U Vancouveru se tako prikazuje selekcija filmova bivše Austrougarske, drugdje su pod nazivom balkanske produkcije... Hrvatski film može biti srce tih događanja, može biti i najkonkurentniji: to neće dugo trajati i to treba iskoristiti'.
Nema komentara.