Oženi me!

Ako vam na naslov 'To Take a Wife' padaju na um svakakve šovinističke konotacije kakve se mogu izvesti iz doslovnog prijevoda, možemo vas mirna srca izvjestiti da ste apsolutno u pravu. Naime, naslov dolazi od originalne lajne iz Biblije, oženiti neku bi prema toj velikoj knjizi svih čuda, značilo: dati joj seks, krov nad glavom i nešto da obuče. Što još ženi treba, jel'te?

O intimističkim potrebama, stanjima i očekivanjima koja proizlaze iz istih, suvislu nam studiju nude upravo Shlomi i Ronit Elkabetz, brat i sestra, koji su se, inspirirani vlastitom obiteljskom pričom i često kompliciranim odnosom roditelja, predstavili emocionalno nabijenim prvijencem. U prvom je planu priča o ženi koja se neizbježno isprepliće detaljiziranjem njezina braka, odnosa s mužem i situacijom u obitelji.

Frizerku Vivian genijalno je odigrala upravo Ronit Elkabetz (priznanje za izvedbu uručiše joj na Jerusalem Film Festivalu), a nisu zanemariva niti ostala glumačka ostvarenja (Simon Abkarian koji glumi muža dobio je nagradu za najboljeg glumca na Tessaloniki Film Festivalu). Iako bi zbog prirode tematike film vrlo lako mogao skliznuti u floskulozne i patetične vode kakvih je u plošnom presjeku kinematografije i previše, upravom su Elkabetzi ovo ostvarenje uspjeli učiniti zaista osobnim i intimističkim putovanjem (to vam je jasno čim upoznate Shlomija - vidi intervju).

Vodu drže gotovo svi segmenti filma: glumačka izvedba koja bi se s istom dinamikom i snagom mogla postaviti u kazalištu (poseban spomen zavređuju mladi glumci, posebno karakter najstarijeg sina koji je najotvorenije pogođen odnosima oca i majke), pročišćena fotografija s bitnim uplivom sivih i crnih tonova (nisu bez vraga najčešće dio imidža glavne junakinje), zanimljiva, nesvakidašnja, kamera koja je u ključnim histeričnim momentima radnje statična i prikovana uz lice glavnih protagonista majstorski su opleteni temama emancipacije, odgovornosti izbora i osamljenosti svakog pojedinca.

Način života jedne obitelji, osobne tragedije svih uključenih kao i okovi koje nameće tradicija, savršena su platforma za bilo kojeg gledatelja. Identifikacija je neminovna, a suosjećanje i duboko proživljavanje radnje jedini put. Kao što vidite, sviđa nam se :) Osvrt ćemo u pozitivnom tonu za promjenu završiti anegdotom: kada se Shlomi Elkabetz za vrijeme trajanja ZFFa vraćao u hotel, već je na stepenicama čuo svađu nekog para. Čudna se koincidencija nastavila – čuo ih je da se deru i kad je bio na WC-u. Kada već to nije mogao podnijeti, stolicu je približio ventilaciji. Kada se popeo, čuo je jednu od završnih lajni upravo svoga filma.

INTERVIEW / Shlomi Elkabetz

Psihološka studija muško ženskih odnosa, tradicionalnih i samonametnutih odluka te izbora koje definitivno prelaze granice Izraela i mogu biti svačija priča, najmanje je što se može reći o izraelskoj uzdanici koja se natjecala za Zlatna kolica. Na sveopće zadovoljstvo ženskog dijela publike prisutnog na pressici, film je osobno predstavio Shlomi Elkabetz, koji sa svojom sestrom Ronit (glumi glavnu junakinju Vivian) potpisuje i scenarij i režiju. Intervju je protekao u razgovoru ugodnom.

Možete li nam malo pojasniti autobiografske elemente u filmu? Koliko je uloga u kojoj se pojavljuje Ronit utemeljena na stvarnim likovima?
Film nije autobiografski – on se ustvari temelji na priči naših roditelja. Poluautobiograsfki je; uzeli smo samo neke realne situacije koje smo onda dramatski razrađivali.
 
Koliko ovakva priča može biti priča bilo koje žene u Izraelu? Jesu li žene zbog tradicijskih i religioznih razloga još uvijek u položaju kakav je prikazan u filmu?
Odgovor je da, ali ću reći još nešto – bio sam s ovim filmom na više od 30 festivala diljem svijeta. Na svakome od njih, bilo da je riječ o Tajlandu, Austriji ili pak Njemačkoj, ljudi mi dolaze i govore – ja sam Vivian, to je moja priča, to je moj život. čak i više od toga – ponekad mi muškarci dođu i kažu: Ja sam Vivian. Priča je jednostavno nadišla priču o ženi, to je priča o osobi koja je zarobljena u situaciji. Ma uvjeravam vas da danas u Zagrebu ima žena koje se ne žele razvesti, dal' zbog novca, dal' zbog djece, bojazni što će reći ljudi, zbog tradicije... Teško je zauzeti takav čvrsti stav i napraviti nešto što stvarno želiš. Mislim, pa i Vivian je emancipirana žena, ima posao, dobro zarađuje, želi voziti auto, izlazi, lijepa je... No nešto u njoj joj ne dopušta da uradi ono što želi. Može sve pobjediti samo ne sebe, to nešto u sebi – to što je naučila od svoje majke, bake, ono što su je naučili muškarci, druge žene. To je priča naše generacije.

Jeste li zadovoljni reakcijama ljudi koji su vidjeli film u svijetu? Kako je bio primljen u Izraelu?
Jako, jako sam zadovoljan. Ma ovo mi je prvi film, a mnogo sam toga napisao što mi se nije svidjelo. Jako je osoban i volim ga jer osjećam da pričam jednu iskrenu priču, priču iz mog srca. Želio sam to učiniti da budem pošten prema sebi, da ugodim djetetu u sebi. U Izraelu je situacija bila malo luda: Vivian je zbog svega što si dopušta nekima zaista bila trn u oku. Ljudi su mi ponekad dolazili poslije filma i plakali, jako su se identificirali. To je prvi put da je netko snimio film na tu temu, pa su ga neki doživjeli i kao provokaciju.

Na pressici ste govorili o svom novom projektu. O čemu se radi?
U biti, novi se film naslanja na ovaj moj prvijenac – sve ću uklopiti u svojevrsnu trilogiju koja će se baviti promjenama u obitelji kakva je nekad bila. 'To Take a Wife' je priča o dekonstrukciji bračnog života i položaju žene u društvu, dok se u svom novom filmu bavim raspadom hammula, velikih obitelji koje se uz oca i majku te šestero-sedmoro djece odnose i na njihove brojne unuke. To je poput 'Kuma', la famiglie, velika obitelj koja se susreće s modernim načinom života i na određeni se način raspada i trpi, a poseban ću naglasak staviti na položaj žena u toj velikoj zajednici.

Koja je uloga glumca u vašim filmovima. Imala sam osjećaj kod gledanja da je glumac najvažnija okosnica samog djela.
Pa ovako, ja sam studirao glumu a ne režiju. Možda je to razlog zašto naprosto obožavam pričati priču kroz glumce i zašto toliko nastojim na njihovoj snazi. Ako odaberem dobrog tj. pravog glumca, ustvari sam već snimio film.

Kako komentirate usporedbu vašeg filma s uratcima Johna Cassavetesa?
Volim Cassavetesa i mislim da je na mnoge načine utjecao na moj rad. Jedina je razlika u tome što Vivian nije nimalo luda – ona je samo u velikom distresu, želi glasno viknuti slobodu i svoju bol, svoje unutarnje želje. To mi je u biti veliki kompliment.

Kako to da u svojim djelima kao muškarac progovarate za žene?
Ma jednostavno sam odrastao uz žene, jako sam blizak sa sestrom, pa i s majkom i bakom. Kao dijete sam često zamjećivao patnju žena u mojoj obitelji. To me je uvijek dirnulo, osjećao sam da muškarci imaju puno veću pozornicu za samoekspresiju, za razliku od žena. Isto tako, obožavam žensku senzibilnost, sposobnost da se izraze.

Kakva je situacija u izraelskoj kinematografiji?
U posljednjih je godina situacija zaista dobra, ima više novaca, više mladih autora s novim temama i to se zaista osjeti. Primjerice, ove će se godine snimiti 15 ili 20 naslova, a pred tri ih je godine bilo samo 3 ili 4. Dolaze mlade generacije i ako oni i dalje budu dobivali šanse, na dobrom smo putu.