Zatvorenikova težina zločina by Stanislav Tomić

Zatvorski filmovi su prava rijetkost kako u europskoj kinematografiji tako i na našim prostorima na kojima se dugo nije smjelo govoriti o ljudima koji su zadavali probleme zakonodavstvu, ma kakvo ono bilo. Mladi hrvatski redatelj Stanislav Tomić prije tri godine snimio je televizijski film znakovitog naslova ‘Otac’ sa skučenim budžetom i organizacijskom infrastrukturom Dramskog programa HRT-a koji je u posljednje vrijeme postao slamka spasa za mlade filmske redatelje koji pokušavaju doći do kakvog-takvog dužeg igranog prvijenca. Prvo javno prikazivanje ovoga filma dogodilo se na ZFF-u što je bio povod da porazgovaramo sa njim oko dugo očekivanog susreta sa kino publikom.

U prvom tiskovnom predstavljanju filma ‘Otac’ rekao si da se radi o zatvorskoj drami. Odakle interes za takav tip priče?

Meni se čini da ima vrlo malo ljudi koje zatvorske priče zanimaju. Ako bi se već morao odlučiti za neki žanr koji me u ovom trenutku zanima, bio bi to krimi žanr mada je u ovom slučaju priča pronašla mene, a ne obrnuto. Naime, radi se o rijetko viđenoj pojavi u hrvatskom filmu - projekt mi je ponuđen što me nemalo iznenadilo. Po mojim saznanjima Dramski program je odabrao dramu Elvisa Bošnjaka za realizaciju u nekom obliku, a negdje se pojavilo i moje ime, mislim da je to bilo zaslugom Pave Marinkovića, tadašnjeg urednika u dramskoj redakciji koji je gledao moj diplomski film ‘Promašaj’ s Filipom Šovagovićem u zanimljivoj ulozi luzera i pronašao neke poveznice između redateljskog stila i pojedinih motiva koje ta dva projekta dijele. Sadržaj ‘Oca’ je meni potpuno sulud u okvirima drame. Četvorica protagonista u međusobnom nepovjerenju bore se za opstanak unutar zatvorskih rešetaka. Svatko od njih nosi krivnju, strah, a motor radnje je Otac, zatvorenik iz iste ćelije, koji je privremeno udaljen jer mu se prijetilo ubojstvom. Tko ima nož? U zatvoru, nož znači veliku prednost nad drugima. Zatvorska priča u kojoj lica ne pokušavaju pobjeći, već preživjeti unutar rešetaka. Slobodu ne žele, jer tamo ih čeka još teža kazna: odmazda i smrt. Problem Oca je da njegova zatvorska kazna ne može okajati težinu zločina. To je razlog zbog kojeg sam prihvatio raditi na ovom projektu.

Prema istom konceptualnom predlošku rađena je kazališna predstava. Možeš li povući paralele između kazališnih dasaka i filma?

Mislim da je jedna od velikih kvaliteta ovog filma njegova kompaktnost i ujednačenost koja proizlazi iz ideje koja je proizašla iz bazičnog dramskog teksta tako da je vrlo teško neku scenu izdvojiti. Jasno je da ovakav tip filma uvelike počiva na glumcima, a budući da u njemu ima praktički samo četiri uloge nisam si mogao dozvoliti nikakvu pogrešku. Prva odluka koju sam donio bila je da ne uzmem nijednog od glumaca koji su glumili u predstavi, ne zato što nisu bili dobri nego upravo naprotiv stoga što su toliko radili na svojim ulogama da bi za mene bilo nemoguće pokušati izvući nešto drugo. Jako sam zadovoljan što su mi Ivo Gregurević, Zijah Sokolović, Krešimir Mikić i Robert Ugrina pristali na uloge u vrlo kratkom roku i mislim, stvarno bez lažne kurtoazije, da su najjači aduti ovog filma tema, jake glumačke izvedbe spomenutih veterana, a ponajviše trilerska napetost kojoj sam sve drugo pokušao podrediti. Najzabavnije je bez dvojbe bilo raditi scenu masovne tučnjave s preko stotinu ljudi.

Vjerojatno si nailazio na mnogobrojne probleme snimajući u oskudnim okvirima televizijske produkcije?

U radu na ovom filmu bili smo u mnogočemu ograničeni, metaforički i doslovno. Nadam se da ću si u svom idućem projekti moći dozvoliti veću kreativnu lepršavost i slobodu, mada i ona u sebi krije mnoge zamke. Snimanje je trajalo samo 17 radnih dana što je neuobičajeno malo. Čak i za takvu vrstu projekata. Tjedan dana snimali smo u zatvoru Lepoglava, gdje je, usprkos susretljivosti uprave i namještenika, rad znatno otežan tako da je realno vrijeme snimanja bilo puno manje. Mogli smo snimati samo noću dok zatvorenici spavaju pa se od ekipe tražila maksimalna disciplina i tišina.

Kako si došao do sjajnog Zijaha Sokolovića koji je nenadmašan virtuoz u transformaciji ozbiljnog u smiješno u što smo se uvjerili gledajući Samardžićevu 'Ledinu'. Koliko si koristio njegove fascinantne glumačke sposobnosti?

Zijahov lik je ustvari najopakiji, najluđi i najopasniji od svih, ali sve podjele koje bi išle u smjeru potenciranja tih psihofizičkih osobina automatski su mi se činile smiješne. Zato sam odlučio krenuti u suprotnom smjeru i potražiti nekog koji, po svom habitusu i glumačkoj prtljazi, djeluje simpatično i pouzdano, nekog tko ulijeva povjerenje i onda natjera gledaoca da se zapita što se krije ispod te površine. Zijah Sokolović je tip glumca i čovjeka (ako se njega uopće može svrstati u ikakav tip), koji postavlja mnoga pitanja i pokušava proniknuti u pozadinu svih elemenata i mehanizama i bilo je zanimljivo čuti njegova jednostavna objašnjenja i teorije uvijek plasirane sa znakom pitanja. S druge strane ja ne volim davati konkretne i jednoznačne odgovore niti se praviti da ih uvijek imam pa sam pokušao objasniti da nisu toliko važni unutrašnji razlozi i putovi kojima svatko od nas dolazi do rješenja ako su ta rješenja na cilju sukladna i kompatibilna. Kod Zijaha se nikada ne zna s kojim će se rekvizitom ili replikom pojaviti u najnapetijem trenutku tako da smo često zaboravljali kakvom se ozbiljnom i depresivnom temom ovaj naš film bavi. Svaka pomisao na obuzdavanja njegove glumačke energije je posao unaprijed osuđen na propast.

Čini mi se da je tematika koju obrađuješ u ‘Ocu’ rijetko viđena u hrvatskom igranom filmu, ukoliko izuzmemo Aćimovićev ‘Jel jasno prijatelju?’. Pojava zatvorskog filma izazvala bi veliko zanimanje gledatelja kako u kinu tako i na malim ekranima jer trenutno je prilično ‘in’ baviti se krimi-pričama. Kada će se film prikazati na HRT-u?

Još nemam točno određen termin mada je proteklo gotovo tri godine od početka snimanja. Filmu se iz nekih, meni nejasnih razloga, dogodilo da predugo čeka na neke rutinske faze postprodukcije. Nadam se da je tome napokon došao kraj i da će film uskoro doći pred publiku za koju je i nastao.

Sačinjavao si svojevrsni trolist zajedno s Rukavinom i Matanićem s kojima si režirao ‘Metropolu’, ‘Sretno’, ‘Bag’. ‘Metropola’ je odlično pogodila duh mladih u vrijeme kada se pojavila na ondašnjim Danima hrvatskog filma i bila pravo osvježenje zbog stilske nepretencioznosti i neposrednosti koja se u nas rijetko viđa. Iskreno, koliko si se promijenio i troši li se filmski redatelj zbog egzistencijalne prisile rada na reklamama i spotovima jer ga nitko neće zaposliti za stalno niti da ‘šilji olovke’?

Tužno je što je vrijeme između projekata toliko rastegnuto da čovjek ima osjećaj da se mijenja preko filmova koje je proživio, a nije ih i nikada ih i neće snimiti. A onda kreneš u neki film i shvatiš koliko u biti ne znaš i koliki je raskorak između teorije i prakse. U svakom slučaju bolje je raditi nešto, nego sjediti doma, ali bitno je da se ne izgubi fokus i ne zaboravi zbog čega si se počeo baviti ovim poslom. Ja sam konkretno najviše radio dokumentarce, posao koji izuzetno cijenim, ali koji ne smatram svojom jačom stranom pa i najveća kvaliteta filmova koje spominjete je u tome što su rađeni protiv pravila i okvira žanra i roda u kom su nastali. U njima nikada nije bilo bitno što neko kako. Osobno još nisam snimio niti jedan glazbeni spot i ne mogu reći da mi je zbog toga žao. Što se tiče reklama smatram da je to izvrstan posao koji me ne opterećuje a uživam radeći ga prilično dugo. Tri najbolje stvari kod reklama su što se rade kratko, plaćaju odlično i povrh svega su anonimne.

Koji su najveći problemi u hrvatskom igranom filmu?

Naime, nakon mojih skromnih iskustava s hrvatskom kinematografijom smatram da je nastanak svakog ozbiljnog hrvatskog filma apsolutno nevjerojatno čudo. Najčudnije od svega je što problem, po mom dubokom mišljenju, uopće nije u novcu nego u krivim ljudima na krivim mjestima, no ja se nastojim s tim ne opterećivati. Čuvam svoju dragocjenu energiju za bolje stvari.

Razgovarao: Silvio Mirošničenko
Foto: Hassan Abdelghani