HRT, ADU... najljepša zaručnička priča novog milenija

Do ponedjeljka, 7. studenoga tekuće godine, dakle, ni više, ni manje no samo desetak dana nedavno, mali Mirko čamio je sam u svojoj velikoj kući. Doista bijaše ta naizgled obična kuća impresivno zdanje. Mnogo posluge, mnogo djece, uvijek vesela vika i galama, čas netko padne i slomi se, čas debeli poštar što malo vonja po zapečenom grahu donosi jako važan telegram.
Nikad mirno, nikad dosadno.

No, za malog Mirka bilo je upravo tako, dosadno. Nije imao prijatelja za igru, njegovi roditelji su uvijek bili odsutni, govorili su nešto o nekakvom radu. Bio je usamljen, osjećao se zatvorenikom svog vlastitog doma. Njegovo blijedo, uplakano lice vječno se naslanjalo o neprijatno hladna prozorska okna zadnjeg kata ovog naizgled impresivnog zdanja.
Što li je gledao? O čemu li je razmišljao? Mali Mirko, uvijek sam i uvijek mrk.

U drugom dijelu grada, no ne predaleko, istovremeno, no ne doslovno, mali Branko divljao je po svojoj maloj kući. Nisu znali što bi s njim, dadilje sve otkazale, učitelji odustali. Zvali su sve dobre liječnike, dijagnoza neumoljiva: hiperaktivan. No, mali Branko nije bio tužan, možda malo nezadovoljan, no nikad usamljen.
To vedro i jedro dijete imaše mnogo prijatelja, u svakoj nevelikoj sobici kuće bar po nekolicinu. I svi su ga voljeli, ili se bar tako ponašali.

Pazi Mirko, Nada! Hvala ti, Branko, ali prekasno! Nema veze, Mirko prijatelju, nikad nije prekasno, nemoj se samo nervirati. Joj, Branko, baš si simpatičan. Jesam, nisam li, Mirko? Jesi, jesi, Branko. Hoćeš li se doći igrati sa mnom? Imam veliku kuću.

Bijaše to tog sunčanog i nasmiješenog 7. studenog 2005. Branko je oduševljeno prihvatio neočekivani poziv na igru. Malih prijatelja nikad na odmet. Ipak, kao što je kasnije priznao, priželjkivao je on upoznati tog neobičnog dječaka Mirka. Znao je za njegovu kuću, svi u gradu su znali, samo mali Mirko nije znao da znaju. No, to nije toliko ni bitno, jer od tog dana, Mirko više nije tužnog lika naslonjen o hladni prozor, dok u pozadini uvijek isto, Tears for Fears.

Međutim, što se tu doista od amblemskog značaja dogodilo? Dogodilo se to da je Mirko dao Branku na raspolaganje svoju kuću, sa svim igračkama i poslugom (HRT ulaže ugovorenu opremu, stručno osoblje, sinkronizaciju i laboratorijsku obradbu) i zamolio ostalu djecu iz kuće da lijepo dočekaju Brankove male prijatelje i s njima se igraju, ako ovi budu htjeli (studentima III. i IV. godine dramaturgije osigurava praksu u Dramskom programu HRT-a).

A Branko je upravo to i napravio, upoznao Mirka s cijelim društvom, tako da ovaj više nikad ne bude usamljen i mrk (proizvodnja po do šest kratkih igranih i dokumentarnih filmova studenata IV. godine filmske i TV-režije, do osam kratkometražnih filmova studenata na studiju produkcije i do šest na studiju TV-drame).

Igrali su se i igrali, pjevali i pjevali. Ipak, malo od one mrkosti Mirkove nikad nije potpuno nestalo (HRT stječe pravo emitiranja, prikazivanja i prodaje djela koje obuhvaća sporazum), no Brankova vedrina nadjačava sve nepovoljne vremenske prilike. A ako ništa ne ide, onda će zapjevati. Dobru pjesmu vole svi, pa tako i neobični dječak jednostavno zvan Mirko.