Jesus Christ Suuuuperstar

Film o kojem svi govore iako ga još nitko nije vidio (i neće do nedjelje, 4. ožujka), najnoviji je u nizu od više stotina naslova koji su se radnjom izravno ili neizravno doticali Isusovog života. Nažalost, većina onih igranih među njima, više liči na proizvode koji su od svake moguće prljavštine pomno očišćeni i isprani kakvom svetom vodicom nego na stvarne i zanimljive prikaze proroka nad prorocima.

Filmovi koji su oslikavali Kristov život u prvih šest desetljeća prošlog stoljeća, počevši od Lumierevog 'Života i muke Isusa Krista' (1898.) pa sve do Wylerova 'Ben Hura' (1959.) nalikovali su pomalo na kršćanske slikovnice za djecu i odrasle. Ne vrijeđajući nikoga, filmaši su u prikazu Isusa slijedili utvrđeni biblijski obrazac, a kršćanska je savjest nakon njihovog gledanja mogla ostati mirna.

Dovoljno je navesti samo neke od njih: 'Kralj kraljeva', Cecila B. De Millea (1927.), 'Quo Vadis' Mervyna Le Royja (1951.), 'Kralj kraljeva' Nicholasa Rayja ( 1961.). U istu kategoriju, ne bi čovjek vjerovao, spada i 'Evanđelje po Mateju' u ostatku svog opusa iznimno kontraverznog Piera Paola Passolinija (1965.).

A onda je svijetom zavladala šezdeset-osmaška groznica, srušeni su brojni tabui, a pop-kultura postala je važnija od one elitne. Zarađivati se počelo na svemu i svakome, pa ni Spasitelj ni ostao iznimkom.

1970. godine kazališni moćnici Tim Rice i Andrew Lloyd Webber objavili su album 'Jesus Christ Superstar', koji je godinu dana kasnije postavljen kao rock-opera New Yorku, da bi 1973. bio pretočen u film.

Na originalnoj snimci albuma ulogu Isusa pjevao je Ian Gillan, frontman banda Deep Purple,  ulogu Jude, Murray Head, a čak je i kasnije zloglasni Gary Glitter imao kraću dionicu. Naslovna "Superstar", koju izvodi Juda i "I Don't Know How to Love Him", u kojoj Marija  Magdalena (Yvonne Elliman) progovara o svom odnosu s Isusom, bile su veliki hitovi.

Jesus Christ Superstar

'Jesus Christ Superstar' se pretežno bavi političkim i osobnim sukobima Jude i Isusa, te je najvećim dijelom usklađen s biblijskim prikazima. No, već se u njemu koketira s idejom ‘nepriličnog’ odnosa Isusa i Marije Magdalene, iako u konačnici sve ostaje na njezinoj ‘neuzvraćenoj’ incijativi. Sve to, u kombinciji sa stihovima na tada suvremenom slengu i brojnim aluzijama na suvremeni život, učinili su ‘Superstar’ jednom od najisplativijih franšiza svih vremena.

Prva kazališna verzija postavljena je 1971. u jednoj srednjoj školi u New Yorku, a usljedila je selidba na Broadway, potom West End, te brojne produkcije diljem svijeta, uključujući i onu našu prije par godina, u izvedbi ansambla kazališta ‘Komedija’.

Filmska verzija objavljena je 1973. i bila je 8. naslov s najvećom zaradom na kino blagajnama te godine. Film, sniman u Izraelu, režirao je Norman Jewison, a ulogu Isusa igrao je Ted Neeley i njom zaradio nominaciju za Zlatni globus 1974.

Ozbiljan broj hrabrih koraka dalje otišli su Monthy Pytonovci urnebesnim ''Brianovim životom'' (1979.). U toj priči o klasičnoj zamjeni identiteta zbog koje naslovni lik ni kriv ni dužan prolazi Isusovu muku sve do križa, Pytonovci se rugaju svima: religijskim organizacijama, bizarnoj simbolici i ikonografiji, lažnim prorocima; a vjerskim fanatizmom praktički su obrisali pod. Sam lik Isusa, koji se pojavljuje u svega dvije sekvence, prikazan je korektno, no vjerskim udrugama, dežurnim moralistima i cenzorima i to je bilo dovoljno. Film je prozivan u blažim varijantama blasfemičnim, a od onih kod kojih su do kraja popustile kočnice i heretičkim. Uzalud su Palin i Cleese objašnjavali da u filmu Isusa gotovo i nema i da se radi samo o krivom čovjeku na pravom mjestu.

Prikazivanje filma bilo je u katoličkoj Republici Irskoj zabranjeno 8, u Italiji 11, a u Norveškoj jednu godinu. Šveđani su pak cenzorsku politiku svojih susjeda iskoristili u promidžbene svrhe reklamirajući film pod sloganom: ''Toliko smiješan da je u Norveškoj zabranjen.''

Ako su Pytonovci tek malo zaljuljali tlo pod nogama kršćanskog auditorija onda ga je Martin Scorsese definitivno udario u živac svojim 'Posljednjim Kristovim iskušenjem' (1988.). Taj omaleni, izraziti katolik sicilijanskih korijena spustio je Krista na vrlo svjetovni nivo, razdirući ga kroz film ljudskim strahovima, dvojbama i povremenom depresijom.


Martin Scorsese o 'Posljednjem Kristovom iskušenju'

On nije baš najsigurniji ni u svoje božansko poslanje, a isto tako milije mu se čini završiti u bračnom zagrljaju ljubljene Marije Magdalene nego raspet na križu. Takvo autorovo 'bogohuljenje' nije naravno moglo ostati bez odjeka. Pogotovo kada se spomenuti gospodin nije mogao suzdržati od prizora u kojem se Isus zamišlja u seksualnom činu s gđicom (ili gđom?) Magdalenom. Bijes i ljutnju potaknute takvim prikazom Isusa možda je najekstremnije iskazala jedna katolička fundamentalistička grupa iz Francuske. Oni su 28.10.1988. Kristovo ime pokušali očistiti Molotovljevim koktelima bačenim u kino Saint Michel u Parizu za vrijeme projekcije filma, pri čemu je ozlijeđeno 13 osoba. No, bez obzira na sve poteškoće koje su ga pratile, Scorsese se na kraju svog križnog puta s rečenim filmom - dočepao kandidature za Oscara.

Kevin Smith, autor indie klasika 'Trgovci', pokušao se slično Pytonovcima našaliti s kršćanskom ikonografijom i mitologijom u filmu 'Dogma' (2001). Smith je koristio jednostavan recept - obrnuti sve stereotipe naglavačke (jedan od apostola je crnac, Bog je žena, Isusova pra-pra-nećakinja radi u klinici za abortuse) i pustiti gledatelje da se zabavljaju apsurdima. Iako povremeno zabavna i tek blago provokativna, 'Dogma' ostaje više upamćena kao filmski izraz vjerske, spolne i rasne tolerancije svog autora nego kao kontroverzni uradak.

O 'Pasiji' Mela Gibsona (2004.) rečeno je vjerojatno i previše /naslovna/. Dovoljno je možda samo dodati kako za razliku od prethodno opisanih ostvarenja nad kojima se javnost sablažnjavala  zbog 'ponižavajućeg', tj. 'heretičkog' odnosa autora prema Kristu, ovdje je ostala šokirana njegovom ljubavlju. Jer onaj koji je u stanju upriličiti dvosatno, brutalno Isusovo krvoproliće, a sve u namjeri da identificira gledatelja s njegovom patnjom i žrtvom, mora prema njemu osjećati izuzetnu ljubav i vjeru.  U tom smislu Gibson je Kristov odani apostol, možda kontroverzan u pristupu, ali pošten u namjerama.

I taman kada su se 'Pasijom' ponovo rasplamsali snažni duhovni nagoni čovječanstva, dogodio se ''Da Vincijev kod'. Film Rona Howarda (2006.) nastao prema romanu Dana Browna pokušao je zabaviti gledatelje upravo onim tezama u čije se istine danas kune isti onaj Cameron s početka priče. Krist je imao ženu. Krist je imao potomke. Krist je bio običan smrtnik. Film koji je već u predprodukciji proglašavan najkontroverznijim u povijesti, ispao je toliko traljav i neuvjerljiv da bi vjerojatno i najveći ateist tri puta zanijekao vlasništvo nad DVD-om s tim naslovom.

Sve u svemu, Isus i kontroverze oko njega u zadnjih nekoliko godina postali su filmski i medijski sve(pre)prisutna pojava. James Cameron tek je jedan u nizu onih koji su se tim fenomenom pokušali okoristiti i ma koliko se zaklinjao u svoju istinoljubivost i ispravnost svojih motiva, malo će mu tko povjerovati. No, dok ne pogledamo film, možemo i dalje samo nagađati ima li u 'The Lost Tomb Of Jesus' osim dima i vatre. Novaca svakako ima.