Eksperimentalno o ljudskim pravima

Peto izdanje Human Rights Film Festivala će u velikoj mjeri ostati obilježeno kao eksperiment. Nova ekipa je u novom prostoru (kino Europa) ponudila festival u novom terminu, a nije bilo dovoljno vremena za opsežniju pripremu. Zbog toga HRFF ima razne probleme kod projekcija (nedostatak titlova u popratnom programu, problemi sa zvukom, DVD projekcije), no istina je da su i takva prikazivanja rijetka prilika da vidimo neka vrijedna, a većini publike nedostupna djela. Zato je već za kraj ove godine najavljeno sljedeće, redovno izdanje kada će Festival, nadamo se, zasjati u punom sjaju.

Festival je otvorio 'Bobby' koji je velika posveta Robertu Kennedyju čije se lice u filmu može vidjeti samo na arhivskim snimcima. Glumcu koji ga tumači lice se ne vidi, baš kao ni glumcima u ranim filmovima o Isusu ili Muhamedu. Kennedy nije lik, nego ikona američkog liberalizma, preko čije sudbine se pokušava dočarati 'trenutak kada je umrla nada 60-tih'. Emilio Estevez je okupio holivudsku kremu da glumi preko 20 likova u priču o Bobbyjevom kraju. Zanimljivo je i da će neki od (izmišljenih) likova iz filma također biti ustrijeljeni u kobnom trenutku kada je ubijen Bobby Kennedy. Ovo ipak nije epski film, ali je priča o Americi '68 i njezinoj 'izgubljenoj nevinosti'. Ah, da, trenutak prije atentata pušta se 'The Sound of Silence' Simona i Garfunkela – možda predvidljivo, ali zaista emotivno. Možda i bude nešto od tog Esteveza.

'Zašto mi nitko nije rekao da će biti ovako gadno u Afganistanu' Cyrusa Frischa je radikalni eksperiment, s postupkom koji se klincima čini tako uobičajenim – sniman je mobitelom. Ali, ovo je dugometražni film što čini gledanje vrlo napornim. Jedan strani gledatelj je svoju recenziju naslovio 'Zašto mi nitko nije rekao da je ovaj film toliko loš', a i domaći gledatelji su izlazili s projekcije. Ipak, valjalo je vidjeti i ovu novotariju, čisto zbog budućih rasprava oko novih medija, mobitela i filma.

Kada smo kod eksperimenata s formom, De Palma u 'Redactedu' /naslovna/ dokazuje staru istinu: nije dovoljno upaliti kameru i reći da je sve što snimi stvarnost (iliti po novom, reality show). De Palma je tako očito uložio jako puno truda i zanatskog iskustva kako bi sve samo izgledalo da je snimljeno slučajno i da je zaista realistično. De Palma ipak ne bježi od stilizacije. Umjesto njegove tipične, pokretne kamere, imamo sveprisutne kamere u raznim formama: videokamere, televizijske, nadzorne, internetske... I dok ova iračka priča ima iste motive kao i De Palmin vijetnamski film 'Prokletnici rata' (grupa vojnika siluje i ubija 'neprijateljske' civile, jedan vojnik odluči reći istinu), ovaj ipak izgleda zanimljivije i izbrušenije. Dok se u 'Prokletnicima' zločin odvija uz nametljivo sentimentalni soundtrack, De Palma je ovdje naturalističan, a glazba s početka filma (Haendel!) služi samo da potcrtava tragičnu kob i vojnika i žrtava.

Alex Cox je nezavisni filmaš kojeg svi pamte po kultnom 'Repo Manu', a i kasnije je znao napraviti zanimljivi film ('Sid and Nancy'). 'Tragači 2.0' je priča o dva starca koji kreću u osvetu tipu koji ih je davno, još dok su bili dječji glumci, zlostavljao da dobije dobru scenu. Riječ je o filmu ceste o putovanju kroz pustinju, što znači da procjena kvalitete filma najviše ovisi o tome kako ocjenjujete duhovitost dijaloga i raspoloženost glumaca. Produkcijski uvjeti su uobičajeni (minimalni budžet – nije ni čudno da je Corman producent), no fotografija Stevena Fierberga i glazba Dana Woola ostavljaju dojam, osobito u kinu. Najefektnija scena je trostruki obračun na kraju filma, posveta Sergiu Leoneu, njegovim kaskaderima i, dakako, filmu 'Dobar, loš, zao'. Što reći nego kultna scena kultnog filmaša.

Uskoro očekujte tekst o ostatku glavnog programa, ali i o bogatom popratnom programu. U međuvremenu još stignete posjetiti Festival, besplatan je i dovoljno zanimljiv za sve filmofilske ukuse.

Siniša Paić