24. dan
Nazz Productions / Continental film
Režija: Tony Piccirillo
Scenario: Tony Piccirillo
Producent/i: Nick Stagliano
Linkovi: imdb
Prije 24 dana Tom je saznao da je HIV pozitivan. Oženjeni muškarac krivi svoje jedino gay iskustvo za nesreću koja ga je zadesila te otima bivšeg partnera.
Tom je oženjeni muškarac koji je upravo saznao da je HIV pozivitvan. Dolazi do zaključka da je za njegovu nesreću krivo jedino homoseksualno iskustvo koje je prije pet godina imao sa filmašem Danom. Očajni Tom pronalazi Dana u baru te ga vodi u svoj stan, baš kao i kada su se sastali posljednji puta, no umjesto reprize tog iskustva sada je u igri otmica. Tom zatvara Dana u stan ne bi li uzeo uzorak krvi i saznao da li ga je Dan zaista zarazio.
Nemalo zaprepašteni Dan tvrdi da je 'čist', no Tom prijeti da će ga ubiti pokaže li se da je zaražen. Intelektualno superiorniji i daleko domišljatiji Dan pokušava pobjeći, dok je očajni Tom, čekajući nalaze, i dalje uvjeren kako ga je upravo on zarazio.
Režiser Piccirillo je težište stavio na konverzacije dvaju glavnih protagonista koje se odvijaju u Tomovom stanu stoga ukoliko niste ljubitelj filmova a la Collateral ovo možda i nije najbolji izbor. S jedne strane imamo otmicu i prijetnju smrću, a s druge nemoralni čin za svaku osudu, naravno pod pretpostavkom da je Dan zaista HIV pozitivan te da je svjesno zarazio Toma. No da li je zaista tako? Bumo vidli.
Moraš biti prijavljen/a!
urušena pretencioznost
Dva homoseksualca zatvorena u stanu koji 90 minuta preispituju teme od homoseksualnosti kao takve do sporta i provincijalizma - a sve pod dramatskim pritiskom zapleta u kojem prvi drži drugog kao taoca u iščekivanju rezultata njegovih krvnih pretraga.
Po nekima među najboljim indie američkim filmovima 2004. (prikazan na Tribeca Festivalu) - po drugima mršav filmić jer se težina psihološkog trilera stavlja na leđa dvojice neuvjerljivih glumaca.
Istina je - kao i obično - negdje u sredini.
U svom debitantskom radu redatelj Piccirillo (također i scenarist - film je ekranizacija njegove drame) sam sebi diže letvicu na vrlo visoku razinu jer se ovakav tip psihološkog nadmudrivanja dva lika na filmu pokazao kao kost u grlu mnogih filmaša. Da bi ovakav film uspio potrebna su dva faktora - sjajno odrađena gluma jer o njoj ovisi karakterizacija, pa time i psihološki momenti cijele priče - te jednako sjajna režija koja mora stvar upakirati na fino izbalansiran način, pažljivo regulirajući tempo.
U prvom segmentu može se reći da je film okej uspio jer Marsden i Speedman unatoč svojim mene-stavljaju-u-film-da-privuku-klinke pojavama uspijevaju likove prikazati dovoljno slojevito da podnesu ovakvo 90-minutno razvlačenje.
Drugi segment je zato prilično podbacio. Piccirillo se baš i nije puno trudio posebno pristupiti filmskoj obradi vlastite drame pa cijela stvar izgleda jako statično. Tempo nije dovoljno ravnomjeran pa postoje dijelovi filma koji djeluju razvučeno - i još se povremeno ubacuju flashbackovi koji u prvoj polovici djeluju kao strano tijelo u filmu - a u drugoj polovici su potpuno suvišni.
Sve skupa okej filmić ako imate živaca dati šansu filmu koji je 90 minuta klaustrofobije i psiholoških igrica plus velika žlica gay/aids tematike i propitkivanja moralne opravdanosti promiskuitetnog načina života.