Animafest, dani 4. i 5.

Neki su se filmovi iz posljednjih natjecateljskih buntova čekali izuzetno nestrpljivo. Neki od njih nagradili su naše odbijanje gledanja istih na ponuđenim diviksima i čekanje na neki milosrdni festival koji bi nam ih servirao na veeelikom platnu. No, dobili smo i više od očekivanoga, dobili smo i slatkih iznenađenja napretek. U nastavku su nasumično poredane nataložene filmske impresije::::
 
'Rabbit' / naslovna / je vruća roba još iz 2005. godine. Britanski autor Run Wrake koristi likove dječaka i djevojčice iz edukativnih slikovnica i naljepnica 50ih godina ne bi li nam ispričao priču o pohlepi, a sve putem jednostavnog plota u kojem 'dječica' u trbuhu kunića pronalaze idola/kumira pomoću čije moći mogu postati jaako bogati. Zanimljiv izričaj u kombinaciji s animacijom crteža (Wrake je vrstan ilustrator) i vrlo dobro pogođenom zvučnom kulisom Craiga Richardsa i Howie B-ja pobjednička je kombinacija. I to ne samo na platnu, nego i u stvarnosti; Tiger Award za najbolji kratkiš na Rotterdamu, nagrada na Annecyju, neke su od mnogih. Wrake je radio animirane vizualizacije za U2 i glazbene spotove za Asian Dub Foundation, 'Rabbit' je njegov 'breakthrough' film, a njegovo ime ono za koje možemo biti sigurni da će nas pratiti i u budućnosti. Niste bili u Lisinskom? Niste vidjeli 'Zeku'? Pogledajte ga ovdje.

'Sucré' / Sweet iliti Zaslađeno / prvi je rad autora Gaëla Brisoua. Odlazimo u Raj gdje se predimezionirane mačkice lijeno izležavaju, dokoličare… Jedna od njih, privučena malim divljim psom, napušta idilu, odlazi za njim, no zaljubljuje se u nilskoga konja, vrsnog kuhara, te se dvojac međusobno sladi slasticama, sladi… Erotična priča o putu ljubavi kroz želudac jednostavne je naracije, zanimljivih likova izuzetno hrabrih kombinacija boja; crvene, ljubičaste, zelene, plave, narančaste…, vrlo senzualne atmosfere... mmmmm……

 
'Meso', iliti znalac s 25fps-a 'Flesh' francuskog, mladog autora Edouarda Saliera priča o 'Imperija koja sve otkriva, a ne vidi ništa. Njezini neprijatelji sve idealiziraju, a ništa ne toleriraju…', no osobno je smatram vrlo soft verzijom puno radikalnije Chris Kordine vizije Amerike pod nazivom 'I Like to Watch' / ako zaista voliš – gledaj ovdje. Salier je, bez obzira na pretenzije da šokira, izručio ušminkanu verziju američkog imperija u kojem se isti, bez obzira na sukobe ilustrirane spektakularnim raspadima nebodera, bez obzira na moralni rasap, prikazan putem isječaka nježnih lezbo scena iz porno filmova koji su projicirani na te nebodere, ipak na kraju izdiže iz pepela što nam se nedvosmislenu servira putem neizbježnog uzdignutog Kipa slobode. Eh, da nije tog najteže i nikako zanemarivog detalja na samome kraju…

Čekali smo ga, čekali, i… dočekali. Prošlogodišnji oscarovac 'Ryan' Kanađanina Chrisa Landretha petnaestominutna je priča o još jednom Kanađaninu, animatoru Ryanu Larkinu, koji je, nakon što je isproducirao nekoliko izuzetno utjecajnih radova, okrenuo leđa proizvodnom sustavu i odlučio se na životarenje, alkohol i žicanje novca od slučajnih prolaznika. Dokumentaristički pristup temi 'razigran' je 3D kompjuterskom animacijom, a posebno efektima koji se postižu upotrebom famozne Maye, novijeg animacijskog softwarea. Vizualno izuzetno zanimljiv, doista nešto potpuno novo, jednostavne priče koja je Ryanov život izložila putem nekoliko najvažnijih likova njegovoga života, film je malčice kiksnuo, poput  'Mesa', u svom posljednjem dijelu u kojem autor, i sam jedan od glavnih likova u filmu, dopušta da mu empatija spram nesretnoga autora sklizne u nepotrebnu patetiku. No, neću mu to uzeti za preveliko zlo.

Ichthys je grčka riječ i označava ribu. Može se protumačiti i kao ΙΧΘΥΣ - Iēsous Christos Theou Yios Sōtēr, odnosno Isus Krist, sin Boga spasitelja… U 'Ichthysu' redatelja Mareka Skobeckoga gost u resoranu naručujue ribu, vrijeme prolazi, a kada večera napokon stigne - gost je mrtav. Horor komedija pomaknuta u detaljima, s lutkama čije je lice presvučeno lateksom, interijerom koji podsjeća ili na crkvu ili na napušteni dvor, perverznjikavih ispranih tonova plavičaste i dominantne prljavo bijele divan je autorov lament o strpljenju, čekanju, nadanju i zadovoljstvu. Autor Skrobecki svjetski je poznat lutka animator koji se nakon završene umjetničke akademije usavršavao u Jim Henson’s Creature Shopu i u Aardman Animation studijima. Isječak iz ovog lutka-filma, snimljenog francuskom Debrie kamerom iz 1934. godine, možete vidjeti ovdje.

'Kutoja', rad finske autorice Laure Neuvonen dopadljiva je crtica o djevojci koja je opsjednuta pletenjem i samim tim – spremna na sve samo da ista rabota ne prestane. Sličan efekt, ali uz puno više uloženog produkcijskog truda, izazvao je film 'Vennad karusüdamed' / Brothers Bearhearts / iz Estonije, redatelja Riho Unta. Rad je parodija na svijet likovnjaka, priča o tri mlada medvjedića s kultne slike Ivana Shishkina 'Jutro u borovoj šumi', koji ovdje odlaze u Pariz živjeti kao umjetnici. Medvjedi se redom zovu Henry, Vincent i August, a negdje pred kraj priče pridruži im se i izvjesni Kazimir Maljevič. Zabavna priča, tradicionalno dobra estonska animacija, ovdje s lutkama.

Razočaravajuća je bila 1. epizoda serijala The Christies, 'Oh, George', autora Phila Mulloya. Sve je tu, karakteristični, grubo narisani crni autlajnani likovi, specifičan humor / par ima dijete koje cijelo vrijeme puže na koljenima i želi se oženiti istom takvom djevojkom / no zadovoljavajući krešendo je izostao. Referirajući se na njegove prijašnje radove, čini se kao da je ovaj nastao rađen lijevom rukom u predahu između neka druga dva. Dakle, čekamo sljedeći. Ovaj ćemo brzo zaboraviti.

Eksperimentalniji pristup animaciji, pohvalno zastupljen u ovogodišnjem programu, prezentirali su nam radovi u kojima se nije vidjelo slađušnih medvjedića, psića i Ivica Budalica (plićak koji je pobrao naaajveći pljesak Animafesta):
*'Warning Petroleum Pipeline' autora Jana van Nuenena ritmična je crno bijela priča o kanalima prijenosa izvora najvećih svjetskih moći - informacija i nafte.
*'Das Irae' Jeana Gabriela Periota, poetično je, divnom glazbom popraćeno putovanje, predstavljeno animiranjem nebrojenih cesti, puteljaka, semafora, automobila… Isječak pogledaj ovdje.

U posljednjem je buntu filmova prikazan i hrvatski 'Silencijum' autora Marka Meštrovića i Davora Međurečana, koji su, eto, jedini imali tu nesreću da im je nestao ton filma, zbog čega je isti ponovljen. O samo radu pisali smo povodom prikazivanja na DHFu, a zainteresirane upućujem na intervju vođen s M&M dvojcem tik pred festival.