ACT UP! Videom do aktivizma - Dokumentarni
Home      Vijesti      Dokumentarni      ACT UP! Videom do aktivizma

ACT UP! Videom do aktivizma

Video aktivisti svoju tradiciju dijele s Rusima, demonstrantima i modernom tehnologijom. Autorski film je prošlost, kažu. Nudimo vam problematiku i brdo linkova.

m.n. 04.07.2006 0 komentara

ACT UP! Videom do aktivizma

Sve je počelo još na početku drugog svjetskog rata. Tinejdžer Stanley Forman je potaknut komunistima i Lenjinovom 'najvažnija od svih umjetnosti je film' snimao mirovne demonstracije. I pokrenuo lavinu. Mnogo godina kasnije, točnije 2001., Paul O'Connor iz Undercurrentsa, alternativnog news servisa, našao se u sličnoj situaciji na summitu G8 u Genovi – da bi sačuvao glavu žrtvovao je svu video opremu kojom se štitio. Guardian navodi da je upravo O'Connorov prijatelj, koji se s kamerom uspio popesti na obližnji krov, snimio policijsku brutalnost, tu istu koja je ubila demonstratora Carla Guiliania, osigurao ključni sudski dokaz u procesu protiv policije.

Amateri potpomognuti angažiranim profesionalcima inspiraciju su crpili od sovjetskih pionira. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća prvi su alternativni newsreelovi progovarali o nezaposlenosti, siromaštvu i fašizmu. Kada je tijekom šezdesetih 16mm kamera i Sonyev Portapak postao dostupan, buknula je cijela mreža politički motiviranih radionica. Urbana legenda kaže: prvu od portable kamera navodno je nabavio i Nam June Paik - kroz prozor taksija snimio je dolazak pape u New York, kasnije snimku prikazao u Greenwich Village Caffeu te izdao manifest o videu koji će donijeti informacijsku revoluciju. Video je značio decentralizaciju televizije.

DeeDee Halleck


Sedamdesete i osamdesete dodatno su ponijele radikalni duh vremena: video je bio u začetku, u Vijetnamu se ratovalo, u New Yorku je djelovala Top Value Television (TVTV) – jedna od prvih freelance video družina, tražila su se veća seksualna, ženska i gay prava, a nije se šutjelo ni o okolišu. Zar je nužno podvlačiti – s malim ručnim kamerama, digitalnom erom i internetom, mogućnosti se čine beskrajnima. Iako se neki od video aktivista smatraju dijelom socijalnih pokreta, neki analitičari smatraju da je ta veza mnogo složenija – u novije se vrijeme upravo toj definiciji približio i dokumentarni film općenito.

Mnogi videoaktivistima zamjeraju preveliki idealizam, određenu dozu nerealnosti, činjenicu da određen dio aktivista krene s kritičkim radovima i na kraju se pridruži mainstreamu i 'odraste', no utjecaj na medije im nitko ne može odreći – kroz svoje su edukacije odgojili brojne nove i još snažnije generacije aktivista. Video je, osim toga, jednostavno jeftin, brz, ide ruku pod ruku sa spontanošću, jednostavni programi za montažu su vrlo lako savladljivi, a video clipovi se prilično bezbolno postavljaju na net ili uklapaju u neke tv programe. Upravo te karakteristike neki smatraju argumentima za tvrdnju da je autorski film na izdahu. Svatko tko ima mišljenje može snimiti svoj video rad, bez ikakvih zahtjeva za imenom i prezimenom.

Indimedia rješava stvar

Ime koje u svakom slučaju treba zapamtiti je DeeDee Halleck, doajenka aktivizma, koja smatra da je video aktivizam gotovo isključivo politička stvar i predviđa: 'ako dođe do nekih društvenih promjena, upravo će aktivisti odigrati snažnu ulogu!'. Halleckovoj u prilog idu njezina djela: filmovi 'Children Make Movies' (1961), 'Meadows Green' (1975) snimljen za vrijeme Vijetnamskog rata, 'Waiting for the Invasion' (1983), 'Barco de la Paz' (1984) te još mnogi noviji naslovi koji više pripadaju u krilo dokumentarca (http://www.deedeehalleck.org/). Zalagala se za nezavisnost medija, slobodu govora, lokalne i globalne pokrete za pravo i demokraciju, a na University of California predaje na odsjeku za komunikaciju. Tijekom osamdesetih suosnivačica je Paper Tiger Televisiona (poznat je 'Gulf War Project') te Deep Dish Satellite networka – video kolektiva čiji se programi edukacijom i aktivističkim pristupom nastoje boriti protiv slike svijeta koju plasiraju mainstreamovske nacionalne tv kuće.

Još jedan od začetnika, Tom Poole iz Deep Disha, smatra da je za poboljšanje modernih video materijala nužno da aktivisti u svom pristupu budu analitičniji tj. da uz dokumentaristički pregled teme i kritiku ponude i neka rješenja. Antikapitalizam, antiglobalizam, alternativni mediji, borba protiv militarizma, antiratna kampanja... Veterani se prisjećaju da je na svjetskom nivou (mi ionako uvijek kaskamo za trendovima) skupljanje potrebnog novca bilo mnogo lakše tijekom osamdesetih. U tom je razdoblju od Aids Coalition To Unleash Power, grupe boraca protiv birokracije i profitera vezanih uz AIDS nastala i DIVA TV ('Fight Back, Fight Aids: 15 Years of Act up' 2003. je ušao u službenu selekciju Berlinalea), dok je početkom devedesetih s radom krenula Dyke TV – od lezbijki za lezbijke.

Beyond TV video festival

Značajna godina je i ne tako davna 1999.: iste je zbog praćenja protesta protiv Svjetske trgovinske organizacije osnovan Independent Media Center ne bi li javnosti bili dostupni razni video, audio i foto materijali, a nastala je i serija od pet dokumentaraca. Po decentraliziranom Indymedia modelu nastalo je na stotine nezavisnih medijskih centara diljem svijeta što je rezultiralo ogromnim globalnim poticajem. Posljedice su vrlo konkretne: videoaktivisti su svi oni koji to žele biti: svaki samoproglašeni ima potpuno pravo na raznim IMC gerila medijima ostaviti neki svoj uradak ,a kamera je postala neizostavna oprema gotovo svakog drugog svjetskog demonstranta. 'Breaking the Bank' te 'Showdown in Seattle' samo su neki od najpoznatijih produkata okršaja s WTO-om, no uz hvale Indymedia je primila i kritiku: radovi im pate od jednoličnosti tematike, a zamjećeno je da je većina producenata i autora muškog spola, bijela i pripada srednjoj klasi. Otužno za promicatelje jednakosti.

Kako bi se doskočilo podatku da aktivističke video radove vidi mali broj ljudi, britanski Undercurrents su 2000. osnovali BeyondTv video festival, a za sve koji ne mogu u velške krajeve vrijedan je i Free Speech TV – neki izvori navode da ima najveću web arhivu progresivnih videa. Kako bismo pregled završili u pozitiva tonu, neizostavno je spomenuti i Stepehena Marshalla, njegov Channel Zero te Guerrilla News Network, koju je osnovao 2000. godine. Iako se GNN između ostalog bavi produkcijom glazbenih spotova, neki upravo njihove političke video pothvate, što zbog estestike, što zbog hibridnosti, smatraju budućim smjernicama.

Komentari

Nema komentara.