Poludjeli diktafon, Motovun

Teško bi bilo nabrojiti sve glazbenike na koje je utjecao i koji su ga isticali kao uzor: od Boba Dylana i Joan Baez, preko Brucea Springsteena, do Stevea Earla, Billyja Bragga ili Boba Geldofa i Joea Strummera, da spomenemo samo neke.

Bio je prvi protestni pjevač, a njegove pjesme i gitara na kojoj je pisalo “This machine kills fascists” učinile su ga glasnogovornikom podjarmljenih i siromašnih, no, istovremeno je pjevao i o ljepoti Amerike koju je promatrao kroz otvorena vrata ili s krova teretnih vagona na svojim putovanjima uzduž i poprijeko zemlje. Kad bi ga policija skinula s vlaka, krenuo bi otvorenom cestom dalje, pješice ili autostopom, u potrazi za srećom, “na putu do slave”, boemski se zaustavljajući gdje ga je srce vuklo ili prazan želudac natjerao. Bio je istinski “kralj ulice” – kamo bi stigao, bacio bi šešir na zemlju i pjevao za napojnicu...

Sam Woody o svojim lutanjima piše: “Stavio sam šešir na glavu i krenuo pješice zapadno od Reddinga kroz šume sekvoje i duž obale, tumarajući od grada do grada, s gitarom obješenom preko ramena i pjevajući u hladu četrdeset i dviju država: na Aveniji Reno u Oklahoma Cityju... za nezaposlene i skitnice izgrižene od buha u improviziranim naseljima na rubu gradskog smetlišta možda baš vašega grada. Pjevao sam na teglenjacima za šljunak na Istočnoj obali i u Ulici Bowery u New Yorku, gdje sam gledao kako policija ganja pijance... Vijugao sam kao i Meksički zaljev i pjevao s mornarima i morskim vukovima u Port Arthuru, s naftašima u Teksasu, s pušačima marihuane u jeftinim prenoćištima u Houstonu. Slijedio sam trag svih sajmova i rodea po cijeloj sjevernoj Kaliforniji... slijedio sam berbe marelica i breskvi oko Marysvillea i pjeskovite brežuljke oko Auburna, gdje sam pio dobro domaće vino iz vrčeva ljubaznih vinogradara...
Ponekad mi se znalo posrećiti, pa bih našao kakav dobar posao. Pjevao sam uživo preko radija u Los Angelesu... ljudi su me slušali na nacionalnom radio programu kuća CBS i NBC, i mislili da sam bogat i slavan, a ja nisam imao ni novčić od pet centi kad sam ponovo krenuo na isti težak put...”

Nakon više od 60 godina od izlaska Guthriejeve autobiografije u Americi (preciznije, bilo je to 1943.) Šareni dućan ponosno objavljuje prvo hrvatsko izdanje, ilustrirano autorovim crtežima, otimajući tako zaboravu još jednu iznimnu knjigu. Obavezno štivo za svakog istinskog ljubitelja glazbe!