Počeo Animafest!

Vjerni posjetitelji Animafesta mogli su prije slabo posjećenog svečanog otvorenja u 19.00 sati uživati u polaganom zagrijavanju za bogati festivalski program prisjećanjem na život i djelo velikih majstora koji više nisu među živima. Radi se o programu Fergismajniht u kojem su se našli dokumentrani filmovi o autorima Vladi Kristlu, Franku Thomasu, Dereku Lambu i Zvonimiru Lončariću, ali i njihovi vlastiti radovi. Lončariću je dodatno posvećena pažnja velikom izložbom njegovih crteža i skulptura koje vas vrebaju iza svakog kutka reprezentativne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Veliko natjecanje otvorio je francuski film 'Le Regulateur' iliti 'Regulator' / NASLOVNA / nizozemskog autora Philippea Grammaticopoulosa. Crno-bijeli rad masnog ugođaja vidjeli su i posjetitelji 1. 25fps festivala, a priča nam o mladom paru koji odlazi izabrati željeno dijete. Procedura je vrlo jednostavna, no nimalo uobičajena jer se roditelji ponašaju kao da su u shopping centru Langovog Metropolisa; šetkaju se među monumentalnim policama i biraju dječje nožice, okice, osmjeh.. No, dijete, nesretnim slučajem, ne ispadne baš onako kako su to oni htjeli. Crnokomedijaški rad izruguje se izglednoj nam budućnosti reprodukcije, a za pravi dojam remek djela bilo bilo bi idealno da je i sama kvaliteta priče pratila superioran vizualni efekt. Svi oni koji sinoć nisu bili u Lisinskom, ili prošle jeseni na u SCu, cijelu 15ominutnu priču mogu pogledati ovdje. 

Korejski film 'Ah-ppa-ha pil-yo-hae' iliti 'Tatica vuk' 30ogodišnjeg autora Chang Hyunga priča je o vuku piscu (koji ipak više liči na medu) kojem nepoznata žena ostavlja na brigu šestogodišnju djevojčicu, zeca i kornjaču. Protivno svojoj prirodi, vuk prestaje jesti divlje životinje, prestaje pisati i smisao života pronalazi u očinstvu. Rad koji izuzetno podsjeća na radove velikog Miyazakija, što po upotrebi 2D animacije, što po likovima (pogledaj fotku - miriše na Totora?) među kojima je uvijek neka začudna fauna i pokoje dijete, a niti priča nije daleko odmakla. Sukladno tome, nije izostalo oduševljenje koje ta kombinacija uvijek izazove.

'Veter vdol'berega' / Obalni vjetar / ruskog autora Ivana Maximova poetična je i fantastično napravljena/ispričana priča o nevoljama sve samo ne običnih likova iz obalnog mjestašca koje u svakodnevnim rabotama na raznorazne smiješne načine ometa jaki vjetar. Svi koji vole rusku i estonsku animaciju ovom su se filmu mogli obradovati. Uz atmosferu, izuzetno zanimljive likove, radnju, glazbu i zvukove općenito, valja naglasiti i zavidnu vještinu kojom je sve to spojeno u izuzetno harmoničnu cjelinu. Autor Ivan Maximov vrlo je zanimljiv lik koji se prije nekoliko dana u Annecyu cijelo vrijeme prešetavao bos i maskiran u kauboja, no Zagreb je odlučio posjetiti u 'kul' i neprimjetnom izdanju. No, kako je gospodin Maximov ovdje do kraja festivala, dat ćemo mu malo vremena.

Od ostalih radova koji su mi privukli pažnju u prilično kvalitativno izjednačenoj 1. konkurenciji izdvajam:
*'City Paradise' / Gradski raj / Gaelle Denis je rad koji smo vam u nekoliko navrata spominjali. Nakon gledanja mogu samo zaključiti da je priča o Japanki koja se prilagođava na život u Londonu zaista dopadljiva, šarena i topla, točno onako kako su to i sve kritike naglašavale.
*'Luise' je gotovo stogodišnja, neumorna baka autorice Anite Lebeau kojoj je ovaj 10minutni rad lijepa animirana posveta. Nažalost, baka je umrla dvije godine prije no što je film završen.

Vidjeli smo još jednu animiranu posvetu, 'The Moon and the Son: An Imagined Conversation' / Mjesec i sin: zamišljeni razgovor / autora Johna Canemakera u kojoj se dotični razračunava sa svojim umrlim, vječno nezadovoljnim, gnjevnim i problematičnim ocem. Osim činjenice da je Canemaker dobitnik Nagrade za izuzetan doprinos teoriji i povijesti animacije na ovogodišnjem Animafestu, ne vidim drugog razloga za prikazivanje ovog 28minutnog filma radnje predvidive do boli i nezanimljive animacijske tehnike(a).

Jučer je prikazan i 1. od tri domaća animirana filma u konkurenciji, dobitnik Oktavijana za Najbolji animirani film na minulom DHFu – 'Levijatan' Simona Bogojevića Naratha. Burno pozdravljen pri najavi, malčice manje burno pozdravljen po završetku, 'Levijatan' je potvrdio dio komentara koje smo uspjeli monitorirati i nakon zavšenog DHFa – vizualno impresivan sa zavidnom količinom kreativnog i produkcijskog truda, no s malčice 'ravnom' pričom. Meni se 'Levijatan', rađen prema motivima istoimene Hobbesove knjige, izuzetno svidio. Sinoć sam ga gledala po 3. put. I ponovo se oduševila novootkrivenim detaljima i značenjima. Na, kako pojedinci kažu, 'ravnijim' dijelovima sam malo kontemplirala. I baš mi je bilo fino.

Svoje su komentare za posebnim sjedalicama i radnim stolovima sa malim svjetiljkama revno bilježili i članovi žirija za veliko natjecanje: Irina Margolina, Jimmy Murakami, Willem Thijssen, Zhang Changliang i nezaobilazni Hrvoje Turković.

Radujem se večerašnjem programu; Yamamurinom 'Starom krokodilu', de Wittovom 'Okusu čaja' te posebno Lucasovim 'Tajanstvenim zemljopisnim istraživanjima Jaspera Morella'. Nadam se i pokojem iznenađenju, naravno. E, da sve ne bi bilo baš idilično, malčice i žalim što nigdje u Lisinskom nije predviđen kutak za posjetitelje gdje bi mogli razmijeniti koju, dvije o viđenome. Ostaviti ih na milost i nemilost preskupe Kavane Lisinski, nije pristojno. Bilo je i smiješno i tužno gledati dvoje prežednih posjetitelja, odnosno posjetiteljicu i gosta festivala, kako bezuspješno pokušavaju otvoriti zaključani frižider prepun cuge, da bi na kraju podijelili slučajno ostavljenu otvorenu bočicu mineralnu vode. I to bez čaše. No, to je nešto što se, pored filmova i brojnih zadovoljnih festivalskih gostiju i neumorne festivalske direktorice Margit Antauer, zove - tradicija Animafesta.