ZagrebDox 2019. - Susjedi

Na festivalu ZagrebDox 2019. održanom od 24.02.2019. – 03.03.2019., inače ove godine petnaestom po redu prikazano je 104 filma u 16 različitih sekcija. Kao i prošlih godina, i ove je godine koncentracija najkvalitetnijih filmova bila u tri dobro znane sekcije: Stanje stvari, Majstori doxa, te Kontroverzni dox. O navedenim sekcijama je već dovoljno pisano te ovdje nisu predmet kritičke analize, a presudan kriterij odabira analiziranih filmova i ove godine je baziran na tome da filmovima bude prikazan kako specifikum sadašnjeg vremena (zeit gest), tako i specifikum prostora  - to jest Hrvatske.

Iako su posljedice destruktivnosti na cjelokupnu svjetsku civilizaciju povodom Drugog svjetskog rata svojom veličinom vjerojatno nemjerljive, ipak postoje i određeni pozitivni fenomeni do kojih je došlo usred ratnih događanja.

Prvi primjer je onaj kada je nedostatkom muškaraca koji su uglavnom bili na raznim ratištima došlo do značajnog manjka radne snage u proizvodnji neophodnih strateških resursa, te je distributivni prekid kompenziran dovođenjem žena na njihova radna mjesta. Time su pripadnice drugog to tada zapostavljanog spola, dokazale da su one itekako sposobne obavljati razne radne zadaće na zadovoljavajućoj razini, te je dani proizvodni obrazac ostao prisutan i po završetku rata.

Drugi rijetki primjer pozitivnih posljedica po određene društvene segmente je pojava da su psihički bolesnici za vrijeme Drugog svjetskog rata izašli na slobodu iz razloga jer su im bolnice bile uništene, te su se kako nisu imali gdje biti na jednom mjestu razbježali uokolo. Premda se za mnoge od njih pretpostavilo da se u takvim životnim uvjetima uopće neće snaći, sama stvarnost je ipak dokazala suprotno.

Jedan od filmova koji govori o pozitivnim promjenama psihičkih bolesnika nakon što su napokon došli na slobodu, odnosno napustili ustanovu u koju su bili internirani, je i film Susjedi Tomislava Žaje.

Iako bi se na samu početku filma moglo pretpostaviti da je u pitanju još jedan film koji se bazira na vizualnom eksploatiranju psihički bolesnih ljudi, odnosno raznih devijacija njihovih fizionomija, ipak se srećom radi o upravo suprotnu pristupu redatelja. Tomislav Žaja se ne bavi ni estetikom ružnog, niti takozvanom izopačenom umjetnošću, niti pripada cijelom jednom fotografskom i filmskom žanru koji se bavi pukom pojavnošću psihički nerazvijenih to jest bolesnih osoba.

Zbog toga redatelj radi ono što su trebale uraditi razne državne ustanove, ali nažalost uopće nisu – od konkretnih osoba nastoji izvući upravo ono najbolje iz njih. Da bi Tomislav Žaja to uspio itekako je trebalo veliko strpljenje i istrajnost, a preduvjet svega je naravno bila ljubav za dane osobe. Kako se u filmskoj terminologije nažalost često krajnje nestručno koriste kao filmski sinonimi dva različita pojma, a to su direct  film i cinema verite, upravo je film Susjedi djelo gdje se itekako može shvatiti esencijalna razlika dva navedena pristupa realizaciji filmskog materijala. U velikom broju društvenih slučajeva princip fly on the wall koji odlikuje direct film pristup snimanja, ma koliko vremenski trajao ipak neće polučiti neke bitnije spoznajne rezultate iz razloga bihevioralnog pristupa životu onih koji su snimani, odnosno sveprisutnog imperativa samoprezentacije u najboljem mogućem svjetlu. Zbog toga je u njihovu slučaju mnogo zahvalniji cinema verite pristup koji podrazumijeva i određene provokacije snimanih. Za razliku od navedenih građanskih, uvjetno rečeno normalnih osoba kod psihički bolesnih osoba jedini ispravan je princip direct filma, to jest  promatračkog odnosno opservacijskog dokumentarca.

Tako se o konkretnoj problematici  u filmu u Susjedi može saznati sljedeće: Neki su pacijenti bili internirani u dom za psihičke osobe i nekoliko desetljeća, značajno im je forsirano farmakoterapijsko liječenje, nekima od njih su i davani određeni eksperimentalni lijekovi, a znalo se događati i da su same doze kvantitativno prejake. Isto tako uočljivo je nepostojanje individualnog pristupa liječenju pacijenata, prisustvo negativnih nuspojava lijekova kakve su nemogućnost spavanja i oboljenja jetre, držanje oboljelih u karanteni kao da se radi o zaraznoj bolesti, te svođenje ljudi uglavnom na vegetativnu razinu postojanja.

Od recentnijih dokumentarnih filmova koji se bave sličnom problematikom treba spomenuti film Nuspojave (Controindicazione, 2016) autorice Tamare von Steiner, koji govori o problematici interniranih zatvorskih psihičkih bolesnika, te u jednom  mnogo naturalističnijem ključu gradi priču i kao suvremenu globalnu metaforu.

Sam proces snimanja filma Susjedi imao je dvostruku dimenziju, kako je  paralelno s dokumentiranjem stvarnosti imao i značajnu ulogu u procesu socijalizacije snimanih osoba. Osim navedenog, film se naravno može i percipirati kroz prizmu svojevrstne opomene za gledatelje, kako bi više cijenili same njihove živote.

Što se tiče aspekata gdje je itekako ostvariva identifikacija s likovima filma Susjedi, to se naročito odnosi na segment filma gdje oni govore da bi voljeli biti u braku s voljenom osobom, možda imati i djecu, imati zaposlenje odnosno normalan život. Također je značajno prisutna dimenzija njihovog stoičkog življenja, koja je itekako univerzalna ljudska kategorija, a osobito u suvremenom dobu u kojem je nažalost sve naglašenija.

Pored svega kazanog, može se postaviti osnovno društveno pitanje, a ono glasi: Tko je u stvari bolestan, a tko ipak zdrav u ovakvom vremenu u kojem živimo, odnosno pripadajućem nam prostoru. Jesu li to uvjetno rečeno psihički bolesne osobe ili su to ipak mnogi političari ove zemlje. Dijagnoze koje se spominju u filmu su bipolarni poremećaji, shizofrenija, afektivna psihoza. Sukladno vremenu potpune političke nedosljednosti političara, njihovih svjetonazorski nekomplementarnih premrežavanja, pojavama najprizemnije političke trgovine, nedovoljno definiranom okviru društvenog djelovanja odnosno zajednice, odsustvu značajnije novinarske etike i stručnosti, a svemu tom prezentiranom u što višem afektivnom registru – neophodno je postaviti pitanje: Tko je normalan, a tko ipak lud?!

Zbog toga je u filmu Tomislava Žaje itekako efektno pojavljivanje bivših interniranih pacijenata okruženih ljudima na ulici, jer u njihovoj međusobnoj interakciji dolazi do izričaja dramaturško pravilo da spoljašnjost sporednih likova znakovito može opisati unutrašnjost onih glavnih, to jest uvjetno rečeno normalnih građana, te fizička devijantnost dotičnih osoba time itekako prerasta u autorov svojevrstan društveni komentar.

Zato se na kraju treba zapitati:Tko su bolesni Susjedi?!