ZagrebDox 2020. - reduciran i distanciran

Sam odabir analiziranih filmova sa ZagrebDoxa 2019. itekako je imao nešto proročansko, uzevši u obzir da su svi imali za temu strogu zatvorenost ljudi u određenim zdravstvenim institucijama, odnosno život u visokokontroliranim prostorima. Bio to film Susjedi Tomislava Žaje o uvjetno rečeno psihički oboljelim osobama zatvorenim u psihijatrijsku bolnicu, rad Gorana Devića U ime naroda o Marku Franciškoviću koji je dobio zakonsku presudu obaveznog psihijatrijskog liječenja, te dokumentarni zapis Sergeja Loznice Pismo  o ograničenom kretanju psihičkih pacijenata na sjeverozapadu Rusije.

Stoga je podnaslov za dane filmove upravo glasio: O suženosti životnih prostora, zatvorenosti ljudi institucija i ideologija, stigmatizaciji i percepciji društvene normalnosti te o inverzijama. Nažalost, godinu dana kasnije, sve navedeno je dobilo jednu krajnje konkretnu masovno prisutnu dimenziju, pošto je zbog pandemije COVID 19 virusa svako kretanje građana kako Hrvatske tako i bukvalno cijelog svijeta svedeno na minimum, nalik životu u spomenutim psihijatrijskim bolnicama ili pak zatvorima.

Uslijed toga ZagrebDox i nije održan u svojem izvornom terminu u mjesecu ožujku, već je odgođen te održan naknadno u intervalu 04.-11.10.2020. godine. Iz razloga imperativa poštovanja protuepidemijskih mjera, bilo je značajno manje dostupnih mjesta za gledatelje iz razloga propisane neophodne distance. Osim prisutne reduciranosti broja posjetitelja festivala ovaj put održanog u kinu SC, festival je odlikovala i kvantitativna smanjenost filmova na repertoaru.

Ipak postojao je nezanemariv broj uradaka kojji zaslužuju biti spomenuti, a od hrvatskih filmova to je sigurno film Jedna od nas redatelja Đure Gavrana.

Veoma su rijetki filmovi o ovoj tragičnoj pojavi, a osobito su rijetki oni dokumentarni snimljeni na ovim prostorima. Vjerojatno najpoznatiji suvremeni  igrani film o incestu je upravo Proslava (Festen, 1998.) Thomasa Vinterberga, te Bez straha (2011) Montxoa Armendáriza, kao i Incest: A Family Tragedy (2007.) Edwarda Blackoffa. Od dokumentarnih filmova jedan od najpoznatijih je film o osobi koja je postala planetarno poznata zbog svoje monstruoznosti, a to je Josef Fritzl, o kojem je i snimljen dokumentarni film Monster: The Josef Fritzl Story (2010.).

Jedna od nas prati proslavu petnaeste godišnjice mature, u kojoj prijatelji iz razreda razgovaraju o poslu, djeci i srednjoškolskim dogodovštinama dok nastoje pronaći način da započnu razgovor o spoznaji koja ih je sve šokirala, a to je otkriće o seksualnom zlostavljanju jedne njihove školske kolegice. Nasilje koje se događalo je bilo nepoznato njima samima, kako se upravo radilo o incestu, to jest seksualnom nasilju unutar jedne obitelji.

Film Jedna od nas itekako je moguće podijeliti na dva dijela: prvi dio u kojem se priča o raznim općim životnim stvarima, dok se u drugom dijelu pripovijeda o konkretnoj problematici tragične individue. Ipak, prvi dio u stvari i puno više opisuje životni hendikep žrtve. Ako se proces stvaranja umjetničkog odnosno filmskog djela sastoji u tome da se inicijalna praznina filma nastoji što više ispuniti željenim sadržajem odnosno muzikom svjetlosti, te se prazno tamno polje oblikuje vlastitim osjećajima, bojama, pričama i ljudima, kao suprotnost tome se za život tragične osobe M to uopće ne može konstatirati. Stoga, što više školske kolege razgovaraju o životu koji su živjeli i što su nakon toga ostvarili u svojim individualnim životima, obrnuto proporcionalno tome gledatelji postaju sve više svjesni praznine života tragične žrtve. I to sve više svakom novom pričom sudionika razgovora, to jest intradijegetičkih aktera filma, o njihovim događanjima iz vremena srednjoškolskih dana kao i životu poslije tog.

U dramaturgijskom smislu film se uvelike bazira i na principu prisustva odsustva te iznevjerenog horizonta očekivanja. Kako za one gledatelje koji su očekivali da će se žrtva pojaviti u samu filmu, a ne samo posredstvom njezinih poruka odnosno glasa, tako iznevjereni horizont očekivanja nažalost biva i cjelokupan tragičan život žrtve incesta, kako pomoć nije dobila od bilo koga – rođene majke koja je dugi niz godina znala da joj je kćer žrtva obiteljskog seksualnog nasilja ali nije poduzela ama baš išta, kao i mnogih državnih institucija koje su odavno izgubile kredibilitet kod velikog broja građana, vjerojatno uključujući i samu žrtvu. Time u kontekstu glavne a nevidljive junakinje, film Jedna od nas postaje svojevrstno sjecište mrtvog vremena i prostora.

Pored navedenog, ovdje je neophodno imati svijest o postojanju tri vrste zrelosti kod djece, to jest mladih osoba, a to su biološka, mentalna i socijalna zrelost. Što znači da netko iako biološki zreo ne znači da je zreo mentalno, a i ako je mentalno zreo to ne znači da je uspio ostvariti socijalnu zrelost.

Pravilo obiteljskog stola kao mjesta razgovora o najbitnijim životnim pitanjima i u ovom je filmu došlo do izričaja, a danim načinom dramskog strukturiranja film biva i u žanru filma detekcije.

„Ponekad je najbolji poklon bilježnica neispisanih listova“, to konstatira jedan od likova na kraju filma Paterson Jima Jarmuscha. Nažalost, tragična žrtva filma Jedna od nas nije imala tu priliku da svoj život sama uobličuje odnosno ispunjava. Ostala je uskraćena za mnoge lijepe stvari u životu i za mnoge lijepe i bitne vlastite izbore. Stoga je njezin život pretvoren u poligon raznih trauma, gubljenja dimenzije imaginarnog, kao i svojevrsnog unutarnjeg a iza toga i vanjskog egzila. Egzila iz kojeg se i javila porukama, i u kojem će vjerojatno ostati njezina cijelog života nažalost.

U svezi spomenute odnosno nametnute dimenzije komornog u aktualnom životu to jest dokumentarnom filmu, treba navesti film Povuci-potegni Nevena Hitreca. Njegov uradak može biti najbolje opisan kao spoj naslova dva poznata hrvatska dokumentarca – Što sa sobom preko dana Ivone Juke, te Dvoboj Katarine Zrinke Matijević. Tema je naravno nastojanje roditelja da očuva edukativni kontinuitet kod djevojčice koja ne ide u školu, već u uvjetima vlastitog doma treba očuvati svoje radne navike, kao i zdrav način života. Također je neophodno navesti i film Uzorno vladanje redatelja Audriusa Mickevičiusa i Nerijusa Mileriusa koji govori o životu zatvorenika u jednom zatvoru. Osim toga, tematika života odnosno osuđenost na prinudnu zatvorenost bila je i u fokusu filma Sjene bez sunca Mehrdada Oskoueia, koji priča o životu maloljetnih djevojaka u  iranskom maloljetničkom pritvornom centru.

U filmu Za Samu Waad Al-Khateab i Edwarda Watsa, redateljica kamerom iz ruke bilježi rat u svim mučnim detaljima. Njezin muž radi kao liječnik u jednoj od nekoliko preostalih bolnica u gradu, koja itekako biva filmski zahvalno mjesto. Nažalost prisutan je konstantan dolazak raznih unesrećenih, te time dana zdravstvena ustanova biva mjesto zadovoljenja osnovna dva uvjeta filma – permanentne izmjene slika, te snažne dramaturgije, odnosno patosa ostvarenog posredstvom prisutne krvi, znoja, suza, sluzi i raznih drugih bioloških ljudskih elemenata.

Yann Arthus-Bertrand nakon njegove posjete Zagrebu i ZagrebDoxu 2016. sa svojim filmom Ljudski (Human, 2015.), ovaj put u strukturnom smislu je u korežiji s Anastasiom Mikovom uradio jedan jako sličan film, naslovljen Žena (Woman 2019.). Samo ime očito sve govori o sadržaju filma, te se i ovaj put radi o antropologijskoj studiji na razini cijelog planeta, s preko 2500 portreta žena iz 50 zemalja. Stoga se publika i ovaj put mogla sresti s jednim krajnje kompleksnim filmskim djelom vrijednim poštovanja, te kolosalnim istraživačkim i organizacijskim radom u produkciji filmske kuće Hope Production.

Također je neizostavno spomenuti rumunjski film Kolektiv (2019.) autora Alexandera Nanaua o borbi novinara koji su otkrili da bolnice koriste razrijeđena dezinfekcijska sredstva zbog čega su desetine pacijenata u bolnici umrle. Film prati tehnokratsko funkcioniranje privremene vlade kao i korumpiranost zdravstvenog sustava.

Program Retrospektive bio je posvećen hrvatskom dokumentaristu Goranu Deviću i njegovim filmovima Dvije peći za udarnika Josipa Trojka, Tri te Uvozne vrane.

Osim spomenutih filmova na festivalu je bilo još zanimljivih filmova naravno, te pojedini također zaslužuju pojedinačnu analizu.

Tako je prošao ZagrebDox 2020. koji je svoju primarnu zadaću itekako ispunio, a to je da je bilo najvažnije očuvati kontinuitet postojanja festivala.

Uz nadu da će sljedeća izdanja vrlo skoro biti u mnogo normalnijim uvjetima, kako za one koji gledaju i vole filmove, tako i za same autore dokumentarnih i ostalih filmskih formi!