Zagreb Dox 2019. - U ime Republike Hrvatske i Pismo

Svojim novim filmom U ime Republike Hrvatske Goran Dević je usmjerio svoj dokumentaristički fokus na problematiku pravosuđa u Hrvatskoj. Priča govori u najvećem dijelu o sudskom procesu protiv Marka Franciškovića, koji je optužen da je pozivao na nasilje protiv hrvatskih političara. S obzirom da je kod njega i pronađena znatna količina oružja pokrenut je sudski spor protiv njega.

Sudski proces je sniman od strane Gorana Devića, ali mu nije dozvoljeno da snima samog sudca, već samo audio dimenziju, odnosno njegov glas, te je time sadržaj izgovaranog još više dolazio do izražaja. Tako se itekako moglo svjedočiti sljedećem: Pravnu artikulaciju onog što je smatrao neophodnim za obranu Francišković nije imao priliku značajnije realizirati, a od strane nadležne psihičke vještakinje se čulo vrlo malo tog što je utemeljeno u profesionalnoj stručnoj terminologiji, te je bilo uvelike kolokvijalno odnosno neformalno prezentirano.

Postoji znanstveno dokazano pravilo, a to je da svaka biološka stanica koja je svjesna da je netko promatra nastoji modificirati odnosno prilagoditi svoje ponašanje danoj situaciji. Uzevši u obzir da su se sudionici filma koji su pripadnici državnih institucija ovako ponašali iako su znali da ih se snima, mora se postaviti jedino logično pitanje – „Kako se ponašaju kada ih se ne snima, ako se ovako ponašaju pred kamerama?!“.

Nažalost dani problem nije ikakav izuzetak, već određeno vrijeme unazad itekako može poslužiti kao obrazac raznih nepravilnosti državnih dužnosnika, koji neku značajniju namjeru da skrivaju određene poslovne anomalije uopće više i nemaju.

Stoga, upravo dana distinkcija ukazuje na bitnu razliku između kiča odnosno farse te nasuprot njima šunda. Kako je svaki kič u finalnoj instanci gledano politički to jest institucionalni, tako se ovdje očito radi o novoj fazi funkcioniranja određenog broja hrvatskih institucija, a to je upravo – institucionalni šund.

Sudski proces je završio izricanjem obveznog psihijatrijskog liječenja Franciškovića, iako je on tražio da bude kažnjen kaznom zatvora, jer je spreman snositi pravne konzekvence za posjedovanje oružja. Uzevši u obzir da u Hrvatskoj postoji alarmantan broj građana koji imaju određene količine oružja, a uz to su itekako nastrojeni i agresivno i militantno, očito je da je problem za Franciškovića nastupio jer je on kao adresate vlastite agresije naveo političare, a ne određene socijalno ranjive skupine kako to biva dominantnim društvenim diskursom.

Rasprostranjenost snabdjevenosti oružjem je možda najbolje ilustrirana posredstvom društvene satire Svinjari Ivana Livakovića, gdje u filmu postoji epizoda o količini oružja koja se može pronaći kod uvjetno rečeno normalnog građanstva.

'Svinjari', isječak.

Sukladno tome da je film U ime Republike Hrvatske trajao samo 33 minute, ostalo je ipak mnoštvo nedorečenih bitnih stvari. Iako je u teorijskom smislu svaki film u stvari film manjka, narativna praznina koja je ostala u filmu nepopunjena, neoprostivo je velika. Što se događalo u Psihijatrijskoj bolnici, ostaje u potpunosti nepoznato.

Ako je već urađena tako značajna dramska elipsa, onda je sam prostor kadra bolnice trebalo efektno naseliti dimenzijom zazornog, posredstvom određenih zvukova primjerice, a samu nemuštost izričaja ako je ona postojala uslijed proživljene traume je bilo neophodno predočiti posredstvom određenog filmskog jezika odnosno simbolike.

Goran Dević ne samo da je trebao osjećati dug prema samom glavnom liku dokumentarnog filma te materijalizirati jednu jaku dramsku priču, već je morao osjećati obvezu i prema  mnogim drugim građanima Hrvatske koji su značajno nezadovoljni radom hrvatskih institucija. Bilo to u sferi pravosuđa, socijalne politike odnosno demografije, području zdravstva ili pak drugih društvenih segmenata.

Koliku je traumu boravak u Psihijatrijskj bolnici izazvao za Marka Franciškovića, te može li on to uspješno artikulirati, ostaje veliko pitanje.

U samoj definiciji traume spominje se nekoliko bitnih stvari – dotok podražaja često biva prevelik za stupanj podnošljivosti subjekta i njegovu sposobnost ovladavanja tim podražajima te psihičkoj obradi. Traumatsko sjećanje je sjećanje na osobni traumatski događaj i karakteriziraju ga fragmentarnost i intenzivne senzacije i afekti, često sa malo ili gotovo nimalo verbalnog narativnog sadržaja.

Nažalost, ovo nije prvi put da u svojem filmu Dević ispušta informacije od krucijalnog dramskog značaja, već je to uradio primjerice i u filmu – Gastarbajteri 65+.

Šire gledano, premda u visokocivilizranim zemljama pojmovi država i društvo imaju tendenciju što većeg približavanja odnosno podudaranja, nažalost u Hrvatskoj to očito nije slučaj, te mnoge državne institucije postoje mnogo više zbog sebe samih, nego u svrhu rješavanja problema građana.

Filmom Pismo (2012) Sergej Loznica se također bavi fizičkim ograničavanjem kretanja psihičkih pacijenata, gdje oni u zabačenom selu na sjeverozapadu Rusije bivaju smješteni u bolnicu otvorenog tipa, ali ipak uslijed surovih klimatskih uvjeta njihovo kretanje biva značajno ograničeno. Snimljen u crno-bijeloj monokromnoj tehnici, i sama forma filma Pismo biva u službi stanja psihičkog sivila oboljelih ljudi. Neizoštrenošću kamere, odnosno snimanog materijala, oboljeli ljudi dobivaju odliku pukih silueta odnosno prisutnog odsustva, ostajući u jednoj mnogo više irealnoj dimenziji. Upravo zbog toga u filmu itekako dolazi do izražaja takozvano mrtvo vrijeme, odnosno vrijeme čiji protok uopće ne postoji, niti ikakvo događanje unutar njega. Zračeći smanjenim energetskim snopom, sliku ljudi istodobno prati zvučna kulisa normalno oštrih i jakih tonova, te se time stvara značajan kontrapunkt između života pacijenata kojeg su živjeli nekad u prošlosti i ostataka života koje sada žive, odnosno između sna i stvarnosti. Uslijed različitosti tekstura slike i zvuka također je moguće posredstvom afektivnog sjećanja prizvati i davno zaboravljene životne trenutke.

Što s tiče same slike, njezina opća odlika je jedna vrst utopije, kako slika ikad nije do kraja dostižna, odnosno dohvatljiva. Iako se samobitnost slike očituje u dimenziji cjeline, taj fenomen cjeline međutim uvijek spoznajno izmiče.

Što se tiče nekomplementarnosti slike i zvuka, film Sergeja Loznice se može analizirati i kroz pojam vertikalne montaže uzevši u obzir sam koloplet ponuđenih asocijativnih procesa.

Nasuprot filmovima koji su se bavili hrvatskom problematikom suženosti životnih i mentalnih prostora, veliki je broj filmova koji su se srećom bavili mnogo širim sagledavanjem i života i svijeta, te je moguće nabrojati tek neke od njih: Živjeti u prošlosti budućnosti Susan Kucera, Bodljikava žica Nikolausa Geyrhaltera, Prazna soba Shirly Berkovitz, Studio 54 Matta Tyrnauera, Još se snima Ghiatha Ayouba i Saeeda Al Batala, Westwood: pankerica, ikona, aktivistkinja, Proces  spomenutog Sergeja Loznice, Nisu imali kad odrasti Petera Jacksona, Kameni govornici Igora Drljače. Osim navedenih filmova treba spomenuti i događanja kao što su standardni Pitching forum, te održana predavanja Želimira Žilnika te Sergeja Loznice.

Tako je prošlo još jedno izdanje festivala. U susret ZagrebDoxu 2020, slaveći Film i njegovu afirmaciju, u svoj potencijalno ostvarivoj ljepoti i snazi!