Ni BBC nije kao prije

Naravno, to je sasvim normalno. Kako jedan stranac može u nekoliko tjedana sagledati situaciju bolje od ljudi koji tamo žive? A s druge strane, kako čovjek može biti objektivan kada govori o zemlji koju voli? Zato smo mi u najboljoj situaciji - niti smo Britanci, niti Južnoafrikanci, pa možemo razriješiti njihove dvojbe.

Autor filma Hitchen vjeruje da će Afrički nacionalni kongres (ANC) na izborima ovog mjeseca osvojiti dvotrećinsku većinu glasova. To bi im omogućilo izmjenu ustava, pa bi se Thabo Mbeki mogao ponovno kandidrati za predsjednika. No, Mbekiju takvo nešto nije ni na kraj pameti. Znači, ili Hitchen zna nešto što nitko ni u Južnoj Africi ne zna, ili jednostavno nije dopustio da mu činjenice pokvare sočnu priču. No, da bi saznali tko je bio u pravu, ipak ćemo morati pričekati izbore.

Pozivajući se na afričkog akamedika Sampieja Terreblanchea, Hitchen tvrdi da je za vrijeme apartheida 71% ukupnog iznosa plaća dobivalo 18% bijelog stanovništva. Crncima je pripadalo 19% iznosa, a sačinjavali su 70% populacije. Prema Hitchenu, sada visoku klasu (koja dobiva 85% prihoda) sačinjava 4 milijuna bijelaca i 11 milijuna crnaca. Radnička klasa dobiva 10% (14,7 milijuna crnaca i 330 tisuća bijelaca), dok je novostvorena "najniža" klasa koja broji 15 milijuna (od toga 70 tisuća bijelaca) na dnu sa 5%.

'Ako se ova groteskna razlika uskoro ne riješi, nitko neće moći predvidjeti što će se dogoditi zadnjoj afričkoj nadi, jedinoj zemlji na kontinentu koja se realno može nadati uspjehu, miru i slobodi.' - govori Hitchen u svom filmu.

I ovako, na prvi pogled, čini se Hitchen iznoseći ove podatke ima pravo. Istina je da za raspodjelu prihoda boja kože više nije presudni faktor. I to je ono čemu se narod nadao. No, kada bi Hitchen bio u pravu, to bi značilo da je u desetak godina od kraja apartheida (preko noći, reklo bi se) 11 milijuna crnaca postalo visoka klasa! Rezultat bi bio ravan svjetskom gospodarskom čudu - kada bi bio istinit.

Autor je kritike uputio i na račun Johannesburga, koji je uistinu ružan grad. No, Hitchen je i tu pretjerao tvrdeći da se grad prepun smeća (a čisti se svakodnevno) i praznih stanova (koji su nedavno ponovno naseljeni).

Jasno je da je Hitchen upao u zamku generalizacije. Vjerojatno je popričao s nekolicinom skeptika i tako sazdao svoja uvjerenja. No, to je jako loše novinarstvo. Hitchenov jedini cilj je prodaja dokumentarca (zato vam nećemo otkriti ni ime).

Možda je Hitchen uistinu u projekt krenuo s najboljim namjerama. Mada je, s obzirom da je iz Velike Britanije (u kojoj kraljevska obitelj i zvijezde showbiza zauzimaju najveći dio medijskog prostora) u to teško vjeorovati. Nažalost, izgleda da se nakon dokumentarca Martina Bashira o Michaelu Jacksonu žutilo sa stranica tabloida prelijeva i na celuloidnu vrpcu, pa čak ni britanski dokumentarci (uz nekoliko časnih iznimaka, te filmova o biljkama i životinjama) nisu ono što su nekad bili. A to je velika šteta.