Prvi dan u Motovunu

Pohod na Motovunske zidine počeo je ove godine u petak popodne, 70ak sati prije prve projekcije. Razlog za tako rano upućivanje u Istru, između ostalog, bila je i želja da se uživa u malo mirnijem Motovunu. Ja i frend nismo prvi postavili šator, ali smo još uvijek uspjeli naći jako rijedak hlad u kampu. Drveća posađena u tu svrhu doći će do željenih veličina baš kad se bude imalo para i iznajmiti apartman ili sobu u hotelu, primjetili smo još prošle godine. Na prvi pogled uočih da su tuševi i slavine za pranje zubiju, ranglica od hrane i ekstremiteta tijela još bolje organizirani.

Dolazak je bio ono što sam očekivala, dakle nedostatak gužve koji će bar prva dva dana omogućiti ne previše prekidan san. Nakon svake godine sve bržeg postavljanja šatora, odlučili smo se popeti u grad, vidjeti kako teku pripreme za festival, i nešto pojest i popit.

Frend još nije bio u Motovunu pa sam ga znalački odvela uokolo zidina i po gradu i objašnjavala: ovo je trg, tu su glavne projekcije, platno će postavit na istočnoj strani, ona vrata lijevo su ti malo kino, odnosno kino bauer, a preko puta je još manje kino u kojem su projekcije besplatne. Po zidinama dođosmo do bambus bara u kojem smo kasnije i zaglavili nakon što nam se teta na terasi hotela kod trga smilovala i iako je kuhinja bila zatvorena, dala nam pršuta, sira, maslina, kruha i pola litre malvazije koja je bila naprosto izvrsna. U bambus baru bila je malo lošija, ali zato smo se tamo do 3 u noći zapričali i krenuli nazad prema šatorima.

Cijelu subotu proveli smo izvan Motovuna, odlučivši prvo obići fantastičnu plažu u Brseču, koja je bila impresivna između strmih litica, ali nažalost sa previše ljudi. Kunjanje u Lovranu na travnatoj površini predhodilo je putu za Pulu, gdje smo mislili pročekirat kako izgleda zadnji dan pulskog film festivala.
Međutim, moja malenkost se na pola puta sjetila da je u Grožnjanu, 7 km od Motovuna najvjerojatnije Jazz Festival. Zaustavljamo auto, zovemo ekipu za koju sigurno znamo da je ispred kompa i oni nam potvrđuju da koncert u Grožnjanu počinje za nekih pola sata. Okrećemo auto, penjemo se u Grožnjan onim najlošijim ne asvaltiranim putem da bi u jednom trenu mladi zec izletio pred auto i trčao ispred farova nekih 300m. Već to je bio znak da idemo na neko neuobičajeno mjesto. Moje prošlogodišnje oduševljenje Grožnjanom naprosto je bilo preslikano na frenda koji se nije mogao izdiviti dovoljno. Jedno je to od 3 najljepša naseljena mjesta u Hrvatskoj, ako mene pitate.

Nazad u šatore, dizanje u nedjelju ujutro, doručak na klupicama i gledanje mora ljudi kako pristižu. Između 11 i 13 pola kampa se popunilo. Bio je to onaj kadar koji bi da se dokumentiralo o tome kako ljudi stižu bio svakako ubrzan. Tu nedjelju došao je ostatak ekipe, frend s kojim sam došla vratio se u Zagreb jer neki ljudi jednostavno rade, dogodio se i put u Buzet, a u ponedjeljak ujutro stopanje u 7 nazad u Motovun, te gledanje prve projekcije u 10 ujutro. Guy Maddin, 'Saddest Music in the World'. Nije oduševio ekipu, kao ni 'A Nation Without Women' u 15h, na čijoj projekciji je bilo 75% žena od kojih je 20% brisalo suze na izlasku iz kina.

Vjerojatno ste već čuli za majice koje koštaju 20kna, čiji je moto: 'Ne pitaj što ministarstvo može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoje ministarstvo'. Sav prihod od majica uplaćuje se ministarstvu kulture, te se tako na jedan originalan način koji je izazvao pravo oduševljene i pomamu za majicama iskazuje pozitivan i zdravorazumsko kritičan duh Motovunskog Festivala. Naravno da se već par majica nalazi u mojoj putnoj torbi.

A ako imate press akreditaciju ili posebne karte za na fešte/domjenke u 20h (koktel u 19, tj. press klub propustih, ali past će i to sljedećih dana), onda se ljepo najedete i krenete u 21 na film. Ovaj put nije bilo nekog izbora, otvorenje festivala se ne propušta. Odlična špica, zvonik pretvoren u svjetionik, mali film koji će se u dijelovima svaki dan prikazivati o tome kako se Bolska plaža prebacuje u Motovun i fini, duboko spiritualan film o istočnjačkom poimanju života 'Spring, Summer, Fall, Winter... and Spring' koji se sigurno svidio i Stipi 'Nanbudo' Mesiću u prvom redu. Vidjesmo još i Račana kako šeta s Grlićem i tetu Pleštinu kako ih sa još nekim tetama prati. Najdulji pljesak tog dana dobio je 'Station Agent' koji je malo kasnio te počeo nešto prije ponoći na trgu.

Ako se prisjetite činjenice da sam ja u 7 ujutro ovog istog danas stopirala iz Buzeta u Motovun, nepohođenje koncerta Šo!mazgoona te odlazak ravno na spavanje već u 2 poslije ponoći smatram da mi se ne može uzeti za zlo, pogotovo jer je ove upornije uhvatio pljusak u gradu oko 5.
Pozdrav sa kave iz besplatnih vip internet cornera, hitam na projekciju!

A kako sam ostala bez gaćica? Ispale su mi iz džepa u Brseču dok sam izvodila peripetije sa fotoaparatom. Damn, a bile su mi to jedine crvene!

Gabrijela Ivanov