Nijemi Potemkin & Pet Shop Boys

Nezavisni i siromašni filmaši, ne morate se brinuti. Ovo je remek djelo u početku vidio samo mali broj ljudi. Bio je zabranjen u Velikoj Britaniji kao subverzivan, njegova distribucija u SAD-u strogo kontrolirana, pa su ga u malim skupinama gledali samo filmaši i kritičari. U tim relativno zatvorenim krugovima uspio ga je vidjeti David O. Selznick i s velikim entuzijazmom je javio šefu MGM-a da se snimka mora sačuvati da bi se kasnije mogla studirati poput slika Rubensa ili Rafaela. Sad kad ste se napalili, da vam ispričam.

Sergei M. Eisenstein, u to vrijeme renomirani sovjetski filmaš, učitelj i teoretičar, 1924. angažiran je da snimi film – posvetu revoluciji. Eisenstein prihvaća i to ga nekako obilježava tokom cijelog života; s jedne strane osigurao si je neku političku zaštitu, a s druge strane konstantnu pažnju vlasti. Eisenstein je zbog svoje talentiranosti odabran da započne tiradu filmskih mitova o revoluciji.

'Krstarica Potemkin' ('Bronenosets Potyomkin', 1925.) je komemoracija paloj revoluciji 1905. Eisenstein polazi od povijesne priče koju strukturira u 5 dijelova– Ljudi i crvi, Drama na palubi, Zov smrti, Odessa stube i Susret s vojskom. Povijesna točnost je diskutabilna, ali artistička nije. Glumci su bili apsolutni naturščici, a priča kaže da je čak angažirao jednog preživjelog iz Odesse da bi pridonio autentičnosti. Isprepliće dokumentaristički pristup i snažan realizam s fantastičnom montažom.

Koristi tzv. intelektualnu montažu, da bi stvorio psihičku napetost i dočarao atmosferu. Upravo je montažom dočarao snagu terora i pokolja, koristi brze rezove da bi postigao efekat – masa koja trči, majka koja vojnicima pokazuje svoje mrvto dijete, kolica s djetetom koja jure stepenicama bez kontrole. Stalno izmjenjuje posve suprotne scene - nevine sa scenama nasilja, pojedinca s podivljalom svjetinom, te posve depersonalizirane duge kadrove s krupnim planovima ispaćenih. Vrlo često se mijenja i perspektiva – od ptičje koja prikazuje snagu i kontrolu vojnika do donje perspektive koja dočarava paniku mase.

Kako ide priča? Nakon brojnih okrutnosti oficira, zadnja je kap pokvareno pljesnivo meso koje posada dobiva za večeru. Mornari Potemkina odlučuju se na pobunu te u svojoj rodnoj luci dižu crvenu zastavu. Najistaknutiji među mornarima je Vakulinchik - vođa. Tijekom borbe kojom oslobađaju brod, Vakulinchik umire. Njegovo tijelo suborci smještaju na dokove kao podsjetnik na revoluciju. Ta iskra bila je dovoljna da zapali pobunu stanovnika protiv carske vlasti. Centralna točka filma je pokolj na stepenicama u Odessi, gdje carevi kozaci pobijaju mnoštvo pobunjenika. Scena pokolja u Odessi smatra se najslavnijom scenom ikad snimljenom. Sigurno je jedna od najimitiranijih, dobar primjer su neki radovi Briana De Palme i Woody Allena. Eisenstein upravo tu scenu koristi i kao alegoriju na Boljševičku revoluciju.

'Krstarica Potemkin' i danas je materijal podatan za kreacije. To dokazuje informacija o totalno neobičnom događaju u Londonu – na Trafalgar Square-u, domu britanskih političkih disidenata. Naime, upravo tamo je prošli mjesec bio prikazan naš Potemkin o kojem vam pričam, a zvučni dio pokrili su nitko drugi do odličnjaci Pet Shop Boys uz pratnju dresdnerskog simfonijskog orkestra. Performansu je prisustvovalo petnaestak tisuća ljudi.

Trafalgar Square je odabran kao mjesto koje je već poznato po mnogim političkim protestima. Politika i umjetnost i ovog puta idu ruku pod ruku, Pet Shop Boysi, i inače politički osvješteni i angažirani, pridonijeli su ovom eventu u znak protesta zbog britanskog miješanja u irački rat. Petshopovski ironični pristup bio je sjajna podloga filmu, Neil Tenant je vrlo rijetko pjevao uz elektronički zvuk a la Kraftwerk. Rezultat je bio zanimljiv mix koketiranja umjetničkog i političkog.

Upravo je ovo način homagea filmu koji u Velikoj Britaniji još nije dobio pozornost koju je zaslužio. Akcija sa značajnim zakašnjenjem od sedamdeset godina ipak zaslužuje svaku pohvalu. A Pet Shop Boysi još jednom rulaju!!!