Šarm nijemog filma, dio drugi

Već su ranih dvadesetih godina prošlog nam, ne tako dalekog, stoljeća filmske zvijezde postale ključni element cijele industrije koja se netom rodila. U usporedbi s današnjim uvjetima koje imaju glumci, njihov je posao bio mukotrpan, uvjeti rada su bili grozni, a na kraju krajeva, nije bilo nikakvih prethodnika na koje bi se mogli ugledati. Najraniji nijemi filmovi nisu imali popis glumaca tako da je publika čak i najpopularnije izvođače znala samo po nadimcima tipa 'Mala Mary', no 1910. je nezavisni producent Carl Laemmle u reklamne svrhe proširio vijest da je glavna glumica umrla, što je dotičnu gospođicu Florence Lawrence preko noći pretvorilo u prvu zvijezdu.

Glumci su rijetko postizali slavu i famu koja je pratila glumice – ljudi su najviše voljeli egzotične zavodnice poput Pole Negri, lakomislene djevojke iz visokog društva poput Louise Brooks, te mondenke poput Glorie Swanson (naslovna fotografija). Izuzetak su, naravno, legende – Chaplin, Buster Keaton te Stanlio i Olio. Zvjezdani status podupirali su i filmski časopisi poput 'Photoplaya', a popularne su bile i sličice iz cigareta koje su također davale informacije o karijeri te o trenutnim događanjima na ljubavnom planu zvijezde.



Da bi privukli što više publike, studiji su počeli snimati žanrovski različite filmove. Ipak, kraljice svih žanrova bile su komedije ili bolje rečeno slapstick – ime su dobile po drvenom štapu kojim su lupali klaunovi kako bi potaknuli publiku na pljesak. Gotovo su svi komičari nijemog filma potekli iz tradicije cirkusa, burleske i pantomime, a kako bi nasmijali publiku koristili su kazališne elemente i gegove.

Vrlo je nezahvalan posao prosuditi koji je od dvojice najvećih najbolji, tako da ćemo izbor prepustiti vama – Charlie Chaplin i Buster Keaton svojim su rukama stvorili zlatno doba komedije te utjecali na sve generacije filmaša i filmofila.

Chaplin je krenuo od kazališnih uloga u Londonu, da bi već u drugom filmu 'Trke dječjih automobila u mjestu Venice' (1914.) stvorio lik Skitnice koji će se provlačiti kroz sve njegove filmove. Publika je apsolutno obožavala tog tipa s polucilindrom koji je smiješno hodao i uvijek bio na strani slabijih, tako da je njegovo elegantno klauniranje donosilo uspjeh svakom njegovom filmu, a ubrzo se prihvatio i redateljske palice – 'Mališan' (1921), 'Potjera za zlatom'(1925), 'Svjetla velegrada'(1931) i 'Moderna vremena'(1936) dupkom su punili kina.

Osim što je bio plodan autor, znao je kako napraviti skandal, a javnost je posebno zabavljala njegova strast prema maloljetnicama (tri od četiri njegove žene imale su 17 godina), dok su mu posebne probleme stvarali njegovi politički stavovi – zbog sumnje da ima veze s komunistima bio je pod istragom FBI-a, a kasnije se revoltiran zbog toga preselio u Švicarsku.

Mnogi suvremeni kritičari smatraju da je Buster Keaton (među najboljima su mu filmovi 'General' 1927. te 'Steamboat Bill Jr.' 1928.) bio još bolji glumac i redatelj, a posebno hvale njegove precizne gegove i tempo, vrlo izražajne oči i ogromnu fizičku energiju.

Pravim imenom Joseph Frank, dobio je nadimak Buster kad je kao beba pao sa stepenica i ostao neozlijeđen, dok ga je u samom naponu karijere zbog njegovog često bezizražajnog lica pratio još jedan nadimak 'The Great Stone Face'. Za razliku od mnogih zvijezda nijemog filma, on se veselio snimanju zvučnih filmova jer je smatrao da ima sjajan baritonski glas, no u daljnjem su ga usponu zaustavili privatni problemi – alkoholizam i psihička bolest.

Prva 'američka dragana' bila je glumica Mary Pickford koja se proslavila ulogama neiskvarene, slatke naivne djevojke. S 27 godina glumila je dvanaestogodišnjakinju ('Pollyanna' 1920.), a popularnost joj je pala kad se pokušala afirmirati u nešto drugačijim ulogama. Ipak, udajom za također popularnog glumca Douglasa Fairbanksa (koji je najčešće predstavljao pustolove), tituli najviše plaćene holivudske zvijezde dodaje i status sličan kraljevskoj obitelji - oni su bili prvi zvjezdani par u povijesti filma.

Osim glumačkog angažmana, nužno je spomenuti njezine organizacijske sposobnosti – s mužem, Chaplinom i Griffithom osnovala je United Artists a zaslužna je i za osnivanje Academy of Motion Pictures Arts and Sciences. Posebno je zanimljiva činjenica da je željela sve svoje filmove uništiti prije smrti jer se bojala da za njih nitko neće mariti, no na sreću su je uvjerili da to ne čini.

Što se redateljskih imena tiče, istaknimo pionirski rad D.W.Griffitha ('Rođenje jedne nacije' 1915., 'Netrpeljivost' 1916. te 'Slomljeni cvjetovi' 1919.) koji je prokrčio put cjelovečernjem filmu, kao i Cecila B. Da Millea, poznatog po epskim ostvarenjima, željeznoj šaci kojom je zapovijedao ekipi ('Deset zapovijedi' 1923.), ali i uspješnom izbjegavanju cenzure (njegovi filmovi bili su puni pohote, raspuštenosti i nasilja, ali uvijek bi kaznili poroke i nagradili vrline).

Najznačajnija europska režiserska imena su F.W.Murnau ('Nosferatu 1919.), Fritz Lang ('Metropolis', 1927., 'M' 1931.) te Robert Wiene ('Dr. Caligari' 1919.) – prepoznatljivi su po specifičnom vizulanom rukopisu, inovativnim rezovima i neobičnim kutevima kamere.

1927. godina bila je prijelomna za mnoga ovdje navedena imena – s prvim zvučnim filmom 'Pjevač jazza' nijemi se film topio i nestajao preko noći, a ustaljeni obrazac za uspjeh (bilo da se tiče likova ili tipa filma) nepovratno se promijenio. Većina glumaca jednostavno nije uspjela preživjeti ovo razdoblje, a na njihov novi položaji vrlo se teško privikavala i publika (bilo im je neobično da govore). Zvuku se nikad nisu mogli prilagoditi ni velikani poput Bustera i Chaplina, a propast nijemog filma predstavljala je i njihove osobne tragedije. Mnogi su umrli sami i zaboravljeni.