Šarm nijemog filma, dio prvi

Za prosječnog gledatelja, a i za većinu onih koji se hvale da su 'up to date' s filmskim zbivanjima, nijemi film je bio i ostao nepoznanica, samo neka faza koja je prethodila 'pravoj stvari'. Razlog tome djelomično leži u činjenici da se publika kod gledanja nijemih filmova mora mrvicu više koncentrirati, što teško pada zbog današnje tradicije instant zabave.

Ovo pionirsko razdoblje započinje krajem 19. stoljeća, točnije 1895. kada je Luis Lumiere (kojem se katkad pridaje izum kamere) svojom 'cinematographe' mašinom snimio dolazak vlaka na parišku stanicu, a završava se s probijanjem zvuka na film tj. filmom 'The Jazz Singer' 1927. (iako je nekoliko nijemih filmova snimljeno i nakon te godine).

Pa krenimo od onih koji su prvi krčili put za nešto što se danas zove filmska povijest. Nakon prvih Lumiereovih projekcija u Francuskoj (gdje su se ljudi uplašili da će ih vlak s platna zgaziti!) svijetom se pronio glas o fascinantnoj umjetnosti, Lumiere je dobio niz slijedbenika te uz bratovu pomoć do 1903. snimio čak 2000 raznih filmova – od kućnih prizora do vijesti.

Jedan od gledatelja na prvim predstavama Lumiereovih filmova bio je i Georges Melies, iluzionist koji je smatrao da bi filmovi mogli koristiti njegovim nastupima. Melies je u cijelu priču unio zabavni element, utemeljio je popularne žanrove poput filma strave i znanstveno-fantastičnog filma, a da bi mu filmovi bili uvjerljiviji, izumio je niz posebnih efekata.

Iako ovi stričeki to tada nisu znali, lavina je krenula i show je mogao početi. Nakon početka u Europi cijela se priča ubrzo prenosi u SAD gdje gotovo preko noći niču brojni studiji (prva kompanija osnovana je u Los Angelesu 1907.), a SAD će nekako zadržati primat zbog 1. svjetskog rata koji je blokirao bilo kakvu produkciju u Europi (iako treba spomenuti da su europski filmovi poznati po eksperimentiranju s kutovima snimanja i kompleksnim setingom). Zbog dobrih vremenskih prilika za snimanje, većina je studijskih kuća smještena na američkoj zapadnoj obali.

Prije nego nastavimo s lamentacijom, možemo krenuti od naziva – nijemi ili silent odnosi se strogo na neprisutnost zvuka u filmu, dok su projekcije uvijek imale glazbenu kulisu -  najčešće su se klavir ili orgulje svirali uživo. Nerijetko je za konkretan film bio skladan cijeli niz glazbenih brojeva, a zabilježeno je da su najranije uratke pratili kompletni orkestri. Osim glazbene podloge, poneki su imali i naratora koji je objašnjavao radnju.

Dok je tijekom prvog desetljeća postojanja (koje se često naziva naivnim razdobljem) film bio sajamska atrakcija, tijekom 1910. glavna razbibriga za siromašne (ulaznica  je koštala jedan groš), početkom dvadesetih se s rafiniranijim sadržajem filmova počinju otvarati i sve ekskluzivnija kina i dvorane. Najpoznatija je 'palača snova' ili Graumanovo Kinesko kino u Hollywoodu.

Prvih petnaestak godina većina je filmova bila kratka – trajali su samo nekoliko minuta, dok su svoju kompleksnost dobili negdje oko 1910. godine. kada se njihovo trajanje produžuje na trideset minuta. Za to je djelomično zaslužan i David Griffith koji je snimio prvi cjelovečernji film 'Rađanje jedne nacije' (1915, naslovna fotka) – trosatni spektakl koji je postigao veliki uspjeh, a filmovima povećao i društveni i intelektualni ugled (na IMDBu u svojoj filmografiji ima izbrojanih nevjerojatnih 535!!! filmova. Na ovom linku mozete pogledati inserte iz najpoznatijih njegovih filmova, među njima i oba dijela 'Rađanja nacije'.

Do početka dvadesetih godina filmovi su već bili sinonim za veliki biznis, a to najbolje ilustrira podatak da su 20-te i 30-te godine 20. stoljeća imale apsolutno najveću produkciju (cca 800 filmova na godinu, danas 500) koja je postajala sve skuplja, besprijekornija i izbrušenija. Među najpopularnijim žanrovima bili su povijesni (King Vindor: 'The Big Parade' 1925), kriminalistički filmovi (Edwin Porter: 'The Great American Train Robbery' 1903.), komedije (Chaplin: 'The Kid', 'The Gold Rush'; Keaton: 'The General'), filmovi strave, melodrame (F.W. Murnau: 'Sunrise' 1927.) i vesterni.

Filmaši i kritičari hvale ove najranije radove zbog inventivnosti, svježine te romantičarskog zanosa; montažere inspiriraju kao djela gdje je ipak glavnu riječ imala slika, hvale njihova originalna montažna rješenja dok im se ostali vraćaju zbog njihovog neponovljivog rukopisa.

Što se tiče njihove gledanosti danas, prilično je poražavajuća činjenica da je velika većina nijemih filmova jednostavno izgubljena i uništena, manjim dijelom zbog nitratne baze trake koja se koristila, a većim zbog nepažnje – nakon dolaska zvuka nijemi filmovi ležali su razbacani po kinima, bez adekvatne zaštite pa se procjenjuje da nam je u naslijeđu ostalo samo 30% ukupne svjetske nijeme produkcije.

Može se reći da ih gledaju rijetki zaljubljenici i kolekcionari, teško ih se nabavlja, nisu dostupni široj publici u stalnim tv programima, a većini su simbol za Chaplinove komedije.

Ovdje pročitajte tko su bile glavne face nijemog filma.