Post festum - One Take 04

Kao i svaki pravi festival, One Take Film Festival zatvoren je jučer dodjelom Grand Prixa, i to australskom redatelju Benu Harrisu za eksperimentalni film 'Ascension' (Uzdići se, naslovna fotka). Prikazano je stotinjak filmova, bilo je zanimljivih naslova, dvije fešte i tribine. Kako je sve prošlo?

Pozitivna stvar ove godine je izbor lokacija, koje su bile vrlo blizu te se izbjegla prošlogodišnja raspršenost. Osim toga, tehnički dio, zvuk, titlovi te kvaliteta slike, bio je apsolutno korektan. Svaka pohvala ide šarolikom programu, impresivnim internacionalnim naslovima koje smo imali prilike vidjeti, popratnim okruglim stolovima i partijima. Ne može se ne zamijetiti ogroman entuzijazam organizatora, koji je također za peticu. Naime, ekipa koja je radila festival zaista se potrudila i nastojala u širokom programu ponuditi za svakoga ponešto. 

U popratnom su se programu našli '9 Songs' Michaela Winterbottoma koji bi tek trebao krenuti u britanska kina, razveselio nas je i ovogodišnji canneski miljenik japaskog redatelja Hirokazua Kore-ede Nobody Knows'. Cijena svih projekcija bila je prihvatljiva, bila su osigurana dva termina za svaki naslov tako da su svi željni gledanja mogli naći svoje vrijeme i stići pogledati sve. Vjerni jednom kadru i nemontaži, optimistični onetakeovci mnogo su učinili na promociji ovog egzotičnog stila te širenju težnje za inovacijom na filmskim platnima.

Ipak, ima i nekih primjedbi. I malih i velikih. Prije svega, čini nam se da je prvi propust učinjen kod promocije i medijskog pokrivanja festivala. Na svim iole relevantnijim mjestima lijepo je pisalo kada festival počinje i koje filmove možemo vidjeti, a u programu su zaista, kako se to već priliči, i prikazani ti isti filmovi, njih negdje stotinjak. No u čemu je problem? Unatoč naglasku organizatora da je posjećenost bila 'vrlo dobra', projekcijama kojima smo mi bili prisutni nedostajalo je onih najbitnijih, publike. Ova se tvrdnja posebno odnosi na jutarnje i dnevne projekcije gdje je na nekim filmovima u gledalištu sjedilo ne više od desetak ljudi, dok se ipak više gledatelja odazvalo večernjim projekcijama.

Mogući razlog ovakvoj situaciji je i blaga konfuzija u koju možete upasti nakon duljeg razmatranja programa. Naime, konkurentski dio tj. glavni program na svim je plakatima i ručnim programčićima koji su se mogli dobiti bio prilično neistaknut, sve je bilo uopćeno u glavni program 1, 2 i 3, a filmove u sastavu tog konglomerata moglo se pronaći tek u fusnoti. Isto tako, zbunjenost je izazivao i 'Arround Narative' program, popis filmova u sklopu tog dijela projekcija nije se moglo naći nigdje osim ako niste kupili knjižicu (15 kuna) ili pitali nekog od volontera.

Želja je organizatora bila da web site pa i plakati imaju prepoznatljivi vizualni identitet, ali bi se moglo diskutirati koliko je on bio funkcionalan. Nedostaju i sinopsisi za pojedine filmove, koji bi filmofilima moglo dati bolji uvid i temelje za bolje planiranje što će gledati. Možda bi dobro bilo kopirati već velike festivale poput Motovuna ili Zagreb FF-a i napraviti slični (pregledni) programčić.

Uz sve to, ostao nam je dojam da je cijeli program mućkalica; iako nam je bila poznata definicija one takea nije nam bilo jasno zbog čega su neki filmovi na programu. Posve je sjajna činjenica da se barem negdje mogu vidjeti filmovi tipa 'Blackboards' ili pak djela Hirokaza Kore-eda, ali ne možemo se oteti impresiji da je koncept festivala ipak preširok i da malčice izlazi iz definicije one takea. Posljedica toga je bolja posjećenost popratnog programa (koji je bio transparentniji i atraktivniji) i nekako zanemareni glavni program koji je ostao u sjeni.

Još je jedna tehnička stvar u pitanju – i u kinu Jadran i u kinu Tuškanac smrzle nam se noge. Ovakva sitnica je zbilja banalnost i baš šteta što ovo moramo pisati kao prigovor, ali nakon dva sata smrzavanja, niste baš motivirani nastavit se smrzavat. Možda je ekipa umjesto zgodnih paketića šibica trebala izdizajnirati i pokoji prigodni termofor.

Uz još malo dorade, brušenja strukture, polja interesa (zbog čega je to uopće festival jednog kadra?) i medijskog angažmana, sljedeće bi godine OTFF mogao zabljesnuti u novom svjetlu.