Goran Dukić ipak je glavni pobjednik Motovuna 2006..

Vijest da je Goran Dukić snimio svoj prvi dugometražni film, 'Wristcutters: The Love Story', početkom ove godine natjerala me da po prvi put u životu napišem nekome oduševljeni 'fan mail' podrške. I to na neviđeno. Krediti za taj iracionalni čin leže u malom diplomskom Dukićevom filmu, 'Mirta uči statistiku' koji je na vrhu moje ljestvice najboljih ikada hrvatskih filmova. 20ak minuta čiste čarolije i svježine. S genijalnim svršetkom.

Ma uskomešala se zbog 'Mirte..' cijela domaća filmska svita kujući diplomanta zagrebačke Akademije u zvijezde… A zvijezda je tih nemirnih i besperspektivnih ranih devedesetih godina, zajedno s većinom ekipe koja je radila na diplomskom mu filmu, otplivala putem obećane zemlje Amerike. Nagađanja zbog čega je točno otišao Dukić preko bare poprimila su gotovo mitske razmjere, 'čvrstih' je razloga bilo nekoliko, a najglasnije se čuo onaj koji se ticao njegove nacionalnosti u funkciji razloga za opetovano nedobivanje novca za filmske projekte. Istina je, naravno, najmanje bombastična i slična mnogim drugim sudbinama ljudi koji svoj život i rad nisu vidjeli u ratom zahvaćenoj državici bez prevelike perspektive. Odlazak na studij u Ameriku, koji mu je omogućila Soroševa stipendija, sada je jasno, značio je i njegov ostanak.

Raskrinkavanje jednog uvjetno rečeno mita, ne po prvi put, desilo se na ovogodišnjem Motovunu gdje se održala premijera Dukićevog filma pod domaćim nazivom 'Pizzeria Kamikaze', ali i gdje je baš svatko mogao prići simpatičnom, jednostavnom i pomalo raščupanom redatelju, popiti s njim pivo ili bisku i upitati ga sve što god je htio. Osim što su svi znatiželjnici došli na svoje, neki od posjetitelja se upisali u Dukićevu knjigu osobnih obožavatelja, 'Wristcuttersi' su na policu spremili dvije motovunske nagrade, onu 'od A do A', zbog čega je ista prigodno preimenovana u 'od Albanije do Amerike', i onu svakom autoru milu – nagradu publike. Presretni Dukić primio je svoja priznanja netom prije no što je motovunski filmski finiš prekinulo olujno nevrijeme, posebno istaknuvši da ga izuzetno raduje to što ga nakon svega ipak smatramo domaćim redateljem. Čovjek kao da ne zna da mi volimo svojatati sve što u prezimenu ima slavenski korijen, a kamoli ako je, uz korijen, i kakav pobjednik. K tomu priča hrvatski, a roditelji mu žive na zagrebačkoj Zvijezdi. Pih... da naš...?!?

Motovun 2006. prvenstveno će se i pamtiti po Dukiću i njegovim 'Wristcuttersima', filmu ceste koji se dešava s onu stranu 'života', mada je i dobitnik Grand Prixa 'Gledaj levo-desno', kako to reče Milena Dravić, odličan film. Jer Dukić je u Motovunu opravdao svoj od organizatora nametnuti zvijezdani status i pojavom i filmom. Kao nekoć PT Anderson, čiji je Dukić - odgovorno tvrdim - legitimni motovunski nasljednik. Popričali smo u božanstvenom motovunskom vrtu  uz prijeteće signaliziranje diktafona da je baterija pri kraju. A nove nema niti na okolna tri brda…

Kakav je život u Americi, u Los Angelesu, gdje živiš posljednjih trinaestak godina?

Sad mi je dobro. Sad kad sam napokon snimio film. Prije toga bilo je jako teško, kad nisi neko ime nitko te u Americi ne šljivi. Nakon 'Wristcuttersa' sam se ipak pročuo, pa bi mi rad na sljedećem filmu trebao biti puno lakši, a trebalo bi se i više love zaraditi... Ono što me raduje je to da sam u konačnici napravio film upravo onako kako sam htio. Skupio sam takvu ekipu da sam radio s ljudima s kojima sam i želio, nisam morao raditi neke glupe kompromise, što je u Americi jako teško. Ne znam da li se to ovdje može skužit kao blagodat jer je ovdje redatelj filma bog&batina.

Kako si stigao do Sundance instituta, gdje si razvijao scenarij? To je vjerojatno bio trenutak u kojem je sudbina tvog debitantskog filma postala vrlo izvjesna..

Preporučio me frend koji je tamo već bio. Ključni trenutak je bio taj u kojem je netko pročitao moj scenarij jer u Americi gotovo nitko ne čita scenarije koji im se šalju. Priča im se dopala pa su me uvrstili u tu odabranu grupicu od 10 ili 11 ljudi koji su sudjelovali na radionici. Samo to je velika pomoć cijelom projketu jer je Sundance ime koje otvara mnoga vrata. Ili u krajnjem slučaju ti pomogne da ti netko pročita scenarij. Što se pokazalo točnim u trenutku u kojem me je tek kad sam bio primljen na radionici zvala gomila ljudi kojima sam prije slao scenarij i koji su dobili želju pročitati ga tek nakon što su objavljena imena sudionika Sundanceove radionice.

Koliko si pri preradi kratke priče Etgara Kereta 'Kneller's Happy Campers' ostao vjeran izvorniku, a koliko su u konačnici prevladali elementi iz tvog privatnog života? Naime, kada se u kadru pojavio lik Eugena, pomislila sam da se radi o pjevaču Eugenu Hutzu iz benda Gogol Bordello, tvom prijatelju koji je radio i glazbu za 'Wristcutterse', a koji je, poput lika iz filma, i glazbenik i Rus. Glavni ženski lik zove se poput tvoje djevojke, Mikal...

Jako sam puno stvari iz privatnog života uključio u film. Evo baš taj primjer s Eugenom Hutzom…., u kratkoj priči 'Eugen' nije uopće muzičar, nema nikakvu profesiju, a obzirom da smo Eugen iz Gogol Bordella i ja prijatelji pomislio sam kako bi bilo odlično iskoristiti činjenicu što je muzičar i da svira baš u bendu, potom sam lik iz knjige, Poljaka bez ikakve profesije pretvorio u Rusa, pjevača u bendu. Ista je priča i s crnom rupom (zanimljiva situacija iz filma u kojoj sve što padne pod suvozačevo sjedalo nestaje u beskrajnoj crnoj rupi, op.a.) ona također ne postoji, već je implementirana u priču nakon što smo prijatelj i ja krenuli na road trip, baš u vrijeme pisanja scenarija, a poradi inspiracije, pa su nam stvari nepovratno nestajale ispod sjedala. I tako je nastao vrlo bitan filmski detalj, ta crna rupa koja je ustvari prolaz iz jednog u drugi svijet. Iz svijeta mrtvih u svijet živih..

Kako si privolio legendarnog Toma Waitsa da odglumi Knellera, odnosno glavnu sporednu ulogu u filmu? Slabije prepoznatljiv, izazvao je uzdah oduševljenja svojim prvim kadrom, mene je podsjetio na Mickeya Rourkea, a kolegicu čak i na njenu baku, inače poznatu i po tome što liči na Davida Bowiea:::::))))))

Ha, ha, ha, ha… zanimljivo, nisam primijetio. Od početka sam razmišljao o tome ako bi bilo fenomenalno da upravo on glumi tu ulogu, poslao sam scenarij njegovom agentu, Waits ga je pročitao, nazvao i zatražio da se vidimo. Našli smo se, popričali malčice o svemu, priča mu se dopala, ja sam mu se dopao i odlučio je prihvatiti ulogu. Nije bila u pitanju nikakva primamljiva novčana svotica, pristao je glumiti za iznos koji je ustvari zakonski minimum za taj posao. 

Da li te je cimao Sergej Trifunović za ulogu u filmu? Znam da mu je gotovo najveća želja na svijetu glumiti u istom filmu s Tomom Waitsom. Svojevremeno je čak volio izjavljivati da je zbog toga i otišao u Ameriku…

Da, istina je, poslao mi je svoj životopis….. ali ja stvarno nisam imao ulogu za njega.

Kako je proteklo samo snimanje, kako si to preživio? Naime, zna se da si imao izuzetno mali budžet…

Dugo smo snimali. I to u pustinji oko Los Angelesa u 8. mjesecu na 45 stupnjeva, ili pak u downtownu LA-a, po sirotinjskim kvartovima. I bilo je izuzetno naporno jer smo snimali na jako puno lokacija, trebalo se puno seliti; cijelu tehniku, pa potom i cijelu ekipu…, manje-više svaki dan smo bili na nekoj drugoj lokaciji, što samo po sebi smanji broj radnih sati. Zbog toga sam ja morao radit brže, Vanja (Černjul, snimatelj, op.a.) je morao radit brže, i nije bilo baš lako. S druge strane, rijetko kad je na nekom snimanju lako…. Što me ne sprječava da se nadam da će mi sljedećem ipak biti malo lakše.

Znaš li već koji je tvoj sljedeći filmski zadatak?

Još uvijek ne znam. Imam nekoliko ideja u glavi oko kojih se predomišljam, čitam dosta scenarija, no još nisam naišao na neki koji bi poželio i režirati. U Americi, posebno LAu, situacija je takva da su svi ljudi koje sretneš na parove razbroj' se glumci i scenaristi. No, morat ću se na jesen konačno odlučiti što će točno biti to što ću snimati.

Zanimljiva mi je ta neodlučnost… Trebalo ti je zaista puno godina da realiziraš svoj prvi dugometražni film, pomislila bih da sad, kad su ti se nakon istog otvorila vrata filmskog raja, imaš makar pet priča za čijim si ekranizacijama žudio sve ove godine…

Pa.. evo da ti priznam ,jedna od ideja koja mi se vrzma po glavi je i ta da od 'Mirte..' napravim dugometražni film, ne znam da li će se sprovesti u djelo, zaista moram dobro razmisliti jer će mi sljedeći film oduzeti naredne dvije do tri godine života. Ne bih se htio dovesti u situaciju u kojoj ću nakon šest mjeseci razmišljati o tome da mi se to baš i ne sviđa… Pisao sam neke scenarije i prije, od kojih sam za neke i nagrađen, ali se nikada za njih nisu skupili novci. Postoji tako scenarij 'Crosswords' o liku koji umre, a film obrađuje njegovih mogućih pet sudbina, postoji velika mogućnost da ga sada ipak realiziram, ali u malo obnovljenom izdanju jer radim na novoj verziji priče. U konačnici imam još dva mjeseca da dobro razmislim i odlučim. Sada imam i dobrog agenta koji mi gotovo svakodnevno šalje nove priče. Ja ne patim od toga da radim po svom scenariju, smatram se prvenstveno redateljem, pa tek onda scenaristom, prihvatit ću bilo čiju priču, ukoliko mi se svidi. Ako bude sve u redu, sa snimanjem bih započeo sljedeće godine na jesen. Do tada se radi pretprodukcija, casting glumaca, pregovori oko željenih imena koje želiš u svom filmu, svi mogući ostali pregovori karakteristični za američki filmski biznis, koji je prvenstveni timski rad, za razliku od situacije u Hrvatskoj gdje je redatelj, kako rekoh, bog i batina. No, nije tako samo u Hrvatskoj, to je značajka karakteristična za Europu. U Americi, recimo, glumac sam može otpustiti redatelja.

Bi li ikada snimao dokumentarni film?

Bih, snimao bih dokumentarac, snimao sam i do sada. Volim dokumentarne filmove, malo su drugačiji, ali i puno jednostavniji za snimanje.

Spominješ rad na dokumentarnim filmovima, što si zapravo radio sve ove godine u Americi?

Radio sam svašta i u isto vrijeme sam pokušavao snimiti film. Montirao sam da platim račune, predavao sam kao gost predavač na filmskim školama, glumio sam glavnu ulogu u jednom horor filmu, išao sam ponovo u školu na postdiplomski studij, snimao sam kratke filmove… Išao sam ribariti na Aljasku jedno ljeto jer mi je trebao novac, 40 tisuća dolara, za upis na Američki filmski institut. To mi je jedno od najljepših iskustava. Imam čak i jedan scenarij direktno inspiriran tom pričom.

'Pere' li te nostalgija za Zagrebom?

Da. Posebno u ovakvim situacijama kad se vratim. Sad je Zagreb prazan pa sam više prijatelja i poznanika sreo u Puli i ovdje u Motovunu. Najviše mi nedostaje more, u nekoj idealnoj situaciji bih živio šest mjeseci ovdje, a šest u Americi. Što i nije tako nemoguće jer zašto ne bih mogao pisati scenarij ovdje, na Visu recimo, umjesto u Americi?!

Da li bi radio ovdje u Hrvatskoj?

Bih, zašto ne?! No, i ovdje je potreban ozbiljan rad kojem se treba posvetiti 24/7, a trenutno mi to baš i ne bi bilo pametan potez jer se od mene puno očekuje u Americi. Da sad odmah nešto ne snimim – odmah bi me zaboravili. Već su mi agenti rekli da nisam normalan što odlazim na pet tjedana, uvjeravajući me da baš sad trebam 'stisnuti', no tako će mi biti cijeli život, pa sam ja ipak otišao. U Americi ljudi od straha da ih netko ne istisne s određenih stečenih pozicija niti ne idu na godišnje odmore…

Koliko si zadovoljan komentarima motovunskih gledatelja?

Jako, izuzetno. Čini se da se ljudima film jako sviđa. Meni je cijelo vrijeme na pameti bila ta određena kulturološka razlika kao kamen smutnje jer je film u Americi jako dobro primljen, no kad sam došao u Karlovy Varye, u Češkoj, gdje je mentalitet sličniji našem, vidio sam da se ljudima sviđa film i da kuže sve fore, pa sam u Motovun stigao opušteniji. Bilo mi je izuzetno drago da je priča na koncu ipak univerzalna.