SFF 2006. Nemirovo FILMSKO pismo drugo

Gledali smo film ''Sve džaba'' dragog Antonia Nuića. Nuić je super dečko, raja. Film je literarno jako lijepo napisan, off-om su se (možda nepotrebno) neke stvari lako riješile. Kamera je stvarno kao da ne radi za film. Ne razumijem zašto je dopustio da se tako loše snimi?! Samo još jedan dokaz da je priča najbitnija, da kad je dobra priča dobra, ništa ili teško išta ju može narušiti. Raja je bila sretna, a nakon filma je bilo i za pojest, što mi je drago. Jer ove godine se rijetko jede nakon filmova i premijera. Bar se meni tako čini. Bravo Nuiću, čestitam i mislim da si favorit za nagradu za najbolji film, u najgoru ruku samo onu publike ćeš dobit.

U šminka Golf klubu, na derneku koji je bio u stilu filma ''Sve džaba'', bila je šega. Upoznao sam Muhameda Konjića, fudbalera BiH, prvog kapitena, koji se u zadnjoj utakmici BiH protiv Francuske oprostio od reprezentacije. Muhameda sam u pijanstvu polio crnim vinom po skupoj košulji. Sori Konjiću, stvarno nije namjerno. E, Muhamed mi je rekao da mu je drago što me zna, jer sam ja k''o režiser nakav, a on voli, citiram: ‘...volim to što vi organizirate!’

E jebemu sve. Ne mogu da vjerujem. Pa kako da mislim o filmovima i režiserima kad mi čo''ek ''vako kaže?! Uf. Al'' aj ok.

Gledao sam i jedan dokumentarac koji se bavi situacijom između Izraela i Palestine. Bojim se da ako pisao o Izraelcima kao fašistima koji maltretiraju Palestince gradeći im zid ispred kuće, ovaj filmski divni portal može nestati. Zato ću prestati.

Shalom!

Dokumentarni program, takmičarski dio, danas nam je donio dokumentarac Ivone Juke, ''Što sa sobom preko dana''.  Neću lagati, moj dokumentarac je prikazan poslije, nervozan sam bio i imao tremu, pa sam samo došao na kraj Ivoninog filma. Nisam ga gledao, Ivona mi je rekla dati dvd, pa ću pogledati.

Moj film ''Halid Bunić vječni'' je stvarno doživio ono o čemu se potajno nisam ni nadao, a mnogo sam strahovao od domaće publike. Pošto je film dobio nagradu u Njemačkoj za najbolji dokumentarni studentski film, pred stranom publikom, strah me bilo kako će domaća reagirati na film. Iskreno, mislim da nijedan (vjerujte mi da sam objektivan) film, osim ''Puta za Gvantanamo'', nije doživio da se na kraju publika digne i dugo aplaudira. Nije to radi dobre režije, to je radi Halida koji je glavni lik te filmske storije. Film sam radio zato što je Halid učinio ogromne stvari za film općenito, a judi to ne znaju pa i ne cijene. Na kraju filma, doživio je najveće ovacije koje je jedna osoba doživila na ovom festivalu.

Zao mi je što postoji glupo pravilo da se takmičarski dokumentarni film ne može nagraditi, tj. publika ne može glasati za njega ako nije duži od sat. Mislim da nije ok da formalna činjenica, a ne kvaliteta filma određuje to.

Moram reći da je odnos festivala i medija prema takmičarskoj selekciji dokumentarnih filmova jako površan i da se samo pazi i cijeni takmičarski program dugometražnog filma. Za ljude koji promoviraju regionalni film, mislim da je paradoksalan njihov odnos prema ovom doku-programu. Na svu sreću, mnoge filmadžije i mnogo publike dolazi gledati dokumentarce pa često ne treba nikakva promocija niti najava spikera na mikrofon i fotkanje na smiješnom red tepisonu.

Navečer sam bio na večeri u lijepom ambijentu Parka prinčeva, restorana iznad Sarajeva. Bubrezi su mi se smrzli. Hrana nije bila loša, muzika je glazbirala uživo. To je bila kao neka oficijelna večera. Na njoj smo dobili informacije o IDFA-i (najjačem festivalu dokumentarnog filma) i nekim fondovima. Lijepo je bilo, ali mene je neka gorčina hvatala jer je taj restoran nekada bio DOM KULTURE HRID. Upravnik tadašnjeg doma kulture je otac vlasnika restorana.

Šta više reći. Samo glup neće shvatiti kako to.

Jebiga, nekada je svaka mahala (kvart) u Sarajevu imala Dom kulture, sada ima džamiju ili neki drugi vjerski objekat i obavezno pokoji kafić.

Današnji tekst pišem potpuno iscrpljen i iscijeđen nakon projekcije svog dokumentarca i reakcija publike koje su me obradovale, jer sam vidio da su shvatili film. Čudno se osjećam. Izvinite.

Navečer je HRT organizirao parti. Ne znam zašto. Robert, voditelj HRT-a, kojem se strahovito svidio Halid i moj dokumentarac, upoznao me s ÐELOM HADŽISELIMOVIĆEM. Super, jer za njega sam čuo prije nego za Tommya i Jerrya. Robi je lobirao i ako ikada film kupi HTV znajte da je Robert pomogao. Baš je jaran.

Ako na kraju filma čujem ‘Odabrao Ðelo Hadµiselimović’ to će biti totalna potvrda tog filma za mene. Hehehe..\r\n

Čuvajte mi se, a ja odo gledat film Bele Tarra. On je baš šega i super lik. Abel Ferrara je totalni pozitivni manijak s kojim sam se upoznao i koji je genije. Totalni andergraund.

Inače moram reći da na projekciji mog filma nije bio moj dekan Akademije, koji je kao i producent iako je to smiješno, niti moji profesori, što mi je jako žao, jer ovaj film sam napravio kao student, proputovao je i predstavlja školu i moj rad. Žao mi je jer to nije fino. Ali, to me neće spriječiti da svaki dan u svakom pogledu sve više i više i još više napredujem.

Puno sam o sebi i filmu pričao. Ne zamjerite.

Naredni tekst će biti o svakom čitatelju pojedinačno.

???

ni ja ne kontam.

Voli VAS sve NEMIR NEMIROWICZ!!!

‘Stalno sentimentalno!’ - Nemir