Pismo s Brda filmova

Motovunska 'noć tucanja' kojom je festival otvoren obilježila je cijeli festival. Ne samo što je riječ o posveti autohtonom vojvođanskom sportu pa tako i Vojvođanima (koji su ove godine bili zemlja partner MFF-a), nego i samome procesu 'razbijanja jaja' koje se može protumačiti kao simbol, ali ženski. Jer jaje može označavati oba spola, ali veliki broj filmova koje su režirale žene govore o 'razbijanju muda' dosadašnjoj muškoj prevlasti u programu. No, 'razbijanje muda' nipošto se ne smije shvatiti u skučenoj opreci muško-žensko, nego u mnogo širem kontekstu traganja za alternativnim filmskim izričajem. Tako je 'Suša' predstavljala potragu za onim 'specifično afričkim' jezikom kamere, 'Stranica ludila' pokazala nam je drugačiji odnos između filma, kazališta i publike u japanskoj kinematografijij, a cijeli se niz filmova pozabavio žanrovskim konvencijama, s više ili manje uspjeha. Donosimo vam pregled najzanimljivijih.

Festivalski se žiri navodno nije mogao odlučiti koji bi film proglasio najboljim, a kako to u takvim slučajevima obično biva, nagradili su – najgori! 'Drago blato' Drora Shaula /naslovna/ opisuje život u kibucu tijekom 70ih godina i to iz perspektive djeteta koje ima bolesnu majku. Život u kibucu stran je većini gledatelja što je vjerojatno i razlog da je prva trećina filma zanimljivija od ostatka. No, redatelj ubrzo posegne u repertoar art, ali i melodramatskih klišeja, čime svoj film pretvori u jedno od onih ostvarenja koje sve svoje prednosti vuku iz egzotične teme.

Iz perspektive jednog dječaka ispričan je i film danskoga redatelja Petera Schonaua Foga, od koga bi mogli učiti i Dejan Aćimović i Neven Hitrec. 'Umijeće plakanja' nagrađeno je na desetak festivala, a riječ je o obiteljskoj retro-priči koja crnim humorom izbjegava sentimentalnost i patetiku u koju upada većina takvih ostvarenja. Incesta, pedofilije i samoubojstava u filmu ne nedostaje, ali neobična, dječje naivna perspektiva daje mu dašak originalnosti i neobičnosti, pa gledatelj umjesto da se zgraža – umire od smijeha. Crna komedija par excellance s kultnim potencijalom, najviše podsjeća na 'Sreću' Todda Solondza.

Crni humor razblažio je i tabu-teme u 'Ugodnim trenutcima' Vere Chytilove. Malo predugo ostvarenje kultne češke redateljice koja je za vrijeme komunističkog režima često bila zabranjivana, zabavan je film danas 78-godišnjakinje kojemu ne nedostaje energije ni poletnosti, iako nije više radikalno poput njezinih ranijih ostvarenja.

Puno više potencijala pokazao je 'Red Road' oskarovke Andreje Arnold ('Osa'). Ovaj modernistički triler već se okitio specijalnom nagradom žirija u Cannesu kao i brojnim kritičkim pohvalama. A je li opravdao očekivanja? Više-manje da. Ako ni zbog čega drugog onda zbog jedne genijalno režirane i odglumljene, vrlo sugestivne scene seksa nakon koje slijedi i preokret u priči. Sadržajno film ipak razočarava jer riječ je o klasičnom filmu o osveti i oprostu. Zanimljivo je i to da je film planiran kao dio trilogije, a ostala dva filma slijede.

'Suša' Mahamata-Saleha Harouna ima istu boljku kao i 'Red Road'. Nadahnut Mozartovom operom, film također govori o osveti i oprostu, no ovoga puta smještenoj u kontekst Čada i njegova građanskog rata. Redatelj Haroun festivalskoj publici nije nepoznat (njegov 'Bye Bye, Africa' prikazan je u afričkom programu pretprošlog ZFF-a), a riječ je o redatelju koji traga za autohtonim afričkim filmskim izričajem, neovisnim o Europi i Americi, čiji primat u izražavanju naziva 'kolonizacijom slike'. Bilo bi ga zanimljivo pitati što je to izvorno afričko u njegovoj režiji jer 'Suša' je art-film kakvih se godišnje pojavi barem nekoliko. Niti je revolucionaran sadržajem (moralno dvoznačna tema osvete smještena u politički aktualan kontekst građanskog rata) niti stilom (dugi kadrovi, minimalni dijalozi, eksploatacija ambijenta i sl). No, film se svejedno okitio nagradom na 63. Mostri, kao i specijalnim priznanjem na MFF-u.

I iako je Kulenovićev film 'Pjevajte nešto ljubavno' još jednom odnio nagradu publike, film koji su mnogi prozvali ultimativnim crowd-pleaserom je dokumentarac Linde Hattendorf 'Mirikitanijeve mačke'. Priča o ostarjelom slikaru i beskućniku iz naslova kojeg je redateljica pronašla na ulicama New Yorka kako slika mačke obuzima sadržajem, iako su ga neki stroži gledatelji proglasili konvencionalnim. No, ovakva su ostvarenja uvijek zaniljiva jer postavljaju pitanje o tome je li za dokumentarni film bitnija dobra priča (i njezino iskorištavanje) ili način njezina izlaganja?

Po osobnom izboru, najbolji je film festivala definitivno 'Dan noć dan noć' Julije Loktev. Genijalno režiran film o djevojci koju teroristička organizacija priprema da postane bombaš-samoubojica govori o terorizmu koliko i 'Elephant' Gusa Van Santa. Redateljica odlično barata zvukovima i kamerom, snimivši nekoliko vrlo upečatljivih prizora (npr. ispitivanje o osobnim podatcima). Izrazito tjelesan, tjeskoban, u nekim dijelovima čak i eksperimentalan, film je to o pokušaju da se životu da neki viši smisao, čak i kroz destrukciju.

Od popratnog programa spomenimo 'Japansku jezu' selektorice Tanje Vrvilo, u kojoj je gledatelj je kroz seriju od pet filmova mogao pratiti genezu one struje japanskog horora koja se bavi suodnosom između tijela i psihe. 'Stranica ludila' Teniosukea Kunigase bio je prava poslastica. Izgubljeni klasik iz 1926. prikazan je na način na koji se to radilo u Japanu, uz pratnju katsubena, tj. pripovjedača koji prema vlastitome 'scenariju' tumači radnju filma. Ostatak filmova činili su 'Audicija' Takashija Miikea, 'Tetsuo' Tsukamote Shinye te filmovi na zapadu manje poznatijih Kiyoshija Kurosawe ('Cure') i već zaboravljenog Yasuza Masumure. Film potonjeg redatelja 'Slijepa zvijer' priča je o slijepome slikaru koji s majkom otima manekenku, a žanrovski se više može opisati kao morbidni erotski film nego kao horor. Upravo zbog brisanja granice među žanrovima, izvrsne modernističke scenografije (koja podsjeća na Darija Argenta) te puno psihoanalize, riječ je o jednom od najzanimljivijih (ako ne i najboljih) filmova na festivalu.

Što se tiče atmosfere na festu, situacija se ipak promijenila. Nekada nazivan 'Sodomom i Gomorom', neki su se posjetitelji žalili kako je festivalska publika postala previše pitoma. U prilog njihovoj tezi ide i činjenica da je većina večernjih projekcija bila puna, dok se isto ne bi moglo reći za tradicionalni afterfilmski party 'Kod Klaudija'. Je li tome kumovala play-lista koja se nije promijenila još od prošle godine ili su ljudi napokon počeli dolaziti zbog filmova? Budimo optimistični i recimo da je ovo posljednje.

No, ležerna atmosfera potpomognuta zvjezdanim nebom, alkoholom i udaljenosti od doma, pomogla je ljudima da se oslobode inhibicija pa anegdota iz publike nije nedostajalo. Osobito je to bio slučaj na projekcijama horora koji i inače u kino osim zainteresiranih privuku one seljačine koji misle da su pametniji od filma pa cijelo vrijeme glasno komentiraju i dobacuju, kao da su sami u kinu. Meni 'najdraži' bio je jedan mladi par koji je pričao tijekom cijele 'Slijepe zvijeri', da bi po završetku filma djevojka iskomentirala:
- Možda sam ja glupa, ali ja ovaj film nisam shvatila.
A momak će joj na to:
- Ma nisi glupa, ni ja nisam ništa skužio.