Kratki Polanski na DVD-u

Nakon četiriju zbirki pjesama i knjige kratkih priča okušao si se i u formi romana. Je li želja da jednom napišeš roman u tebi postojala oduvijek ili se javila s vremenom, nakon što si napisao ostale knjige?
Ne znam jesam li želio ili htio napisati taj roman? Željeti ili htjeti, to je pitanje. Zapravo, cijelo sam se vrijeme pitao imam li ja roman u sebi? Sad kad sam ga napisao, nisam sto posto siguran da je to to. Ljudi do čijeg mišljenja držim kažu da je, no ja još nisam siguran da to imam u sebi.

Kako si odabrao naslov 5 litara benzina?
Ovo je roman o stvarnosti kao takvoj, a prvenstveno o globalizaciji. U kontekstu globalizacije ne možemo izbjeći benzin. Glavni junak mog romana pati od duševnog poremećaja i samozapaljenje svakog branitelja doživljava na vlastitoj koži. U Hrvatskoj se nakon rata oko 1.500 branitelja ubilo spaljivanje. Moj je odabir naslova tako logičan.

Što još možeš reći o glavnom liku romana kao njegov idejni tvorac?
Najjednostavnije ću vam to opisati ovako – neki ljudi hodaju po gradu s određenom melodijom u glavi, kao s nekom slutnjom, i onda dođu do nekog mjesta na kojem čuju upravo tu melodiju. Kod nekog je to jače, kod nekog slabije izraženo. Kod mog je lika to jako izraženo. On proživljava stvari koje s njim nemaju veze i koje se događaju nekom drugom. Inače, Andrej nije jak lik.

Dio knjige napisan je u prvom licu, a dio u formi sveznajućeg pripovjedača. Zbog čega tako?
Andrej ima prijatelja Tomu koji radi kao novinar u 'Dnevnom listu'. Andrej u glavi slaže svoju bolesno-zdravu sliku o uredniku tog lista koji je preko noći postao bogat i utjecajan čovjek u društvu… Ono što ja mislim je da će se za 15 godina ovaj roman čitati drugačije. Svi likovi su izmišljeni i nisam ni na koga mislio dok sam ga pisao. Jedva čekam da prođe 15 godina pa da ga ponovno pročitam.

Ženski likovi u knjizi pomalo su stereotipni. Imamo jednu brižnu majku, jednu vamp ženu i jednu ženu za udaju. Što možeš reći u svoju obranu?
Majka je brižna, Maja je nestalna i stalno mijenja partnere, a Marina je marina, luka u kojoj se odmaraju brodovi. Marina je lijepo odgojena cura iz Duge rese s poslom u Karlovcu. Ona se zaljubi u Andreja. Ona je dobra osoba izvan 'vrtnje', izvan centra, izvan Zagreba. U knjizi ženski likovi nisu u prvom planu, zato su možda pomalo stereotipni. Da nose priču možda bi finese ženskih razmišljanja došle više do izražaja. U ovoj knjizi imate jednog smotanog muškarca koji na svoj način razmišlja o ženama. Da nije smotan predložio bi Marini da se poševe. Tako bi to napravio u romanu nekih mojih kolega, ali ne i u mom. U drugom romanu bit će bolje sa ženskim likovima. Tamo je glavni ženski lik radoznala cura koja ima love i putuje, prati tok rijeke Tigris i traži svoju pjesmu nad pjesmama dok je neki lik zaljubljen u nju.

Čini se da si i ovdje napisao jedan ljubavni roman.
Ja jesam napisao ljubavni roman, međutim niti jedan kritičar to nije prepoznao. Nitko nije spomenuo moje ženske likove. Jagna (Pogačnik, op.a.) je komentirala, na primjer, da je očekivala triler, a nije ispao triler. Problem su ta očekivanja kod kritičara. Po meni, kritičar ne bi smio pisati o knjizi u kojoj nije našao barem neko oduševljenje. Nekad su kritičari bili Krleža, Desnica, Šoljan ili Matoš, a pogledajte tko se danas bavi kritikom.

Slijedi čitanje krivog odlomka, te potom traženje onog pravog. U međuvremenu Artnamu zvoni mobitel. Neki ljudi javljaju da kasne na književnu večer.

U knjizi si jako napao medije. Odnosi li se to samo na domaće ili na sve?
Ne čitam New York Times pa ne znam kako je kod njih. Mediji jako utječu na naše živote. Što smo bliže 'centru' taj je utjecaj veći. Kad odem s djevojkom na Pag ne pada nam na pamet opterećivati se medijima, uopće se ne sjetimo kupiti novine. Tamo smo sami sa sobom, što inače nismo. Mediji koriste taj maleni prostor da nam upadnu u njega i da nam ne daju mira.

Koji je dakle tvoj stav o globalizaciji (za one koji neće čitati knjigu, op.a.)?
Danas su svugdje lobiji. Građevinski lobi surađuje s medijima. Rezultat – skupi stanovi. O ovoj književnoj večeri nećemo na primjer čitati u Jutarnjem (ali hoćemo na booksa.hr, op.a.) jer tamo više nema prostora za takve stvari. To je naprosto tako.

Koliko se Andrejevi stavovi podudaraju s tvojima, progovaraš li u potpunosti kroz njega?
Ja ne volim tog Andreja, on je meni neki strani tip. Ja progovaram kroz svoje pjesme. Sad pišem ljubavni roman i sad sam tamo, više nemam ništa s Andrejom.

Jesu li te kontaktirali iz nekih institucija, tipa Ministarstva branitelja nakon što je objavljen roman?
Kontaktirali su me iz Uljudbenog pokreta da bi željeli sa mnom napraviti intervju. Oni imaju stranicu na kojoj se javljaju ljudi i pišu tko se ubio, a bio je dobar čovjek.

Opet zvoni mobitel. Mujičić se javlja, ali ništa. Iz publike komentiraju 'to zovu iz medija, iz Jutarnjeg''.

U romanu dosta pišeš o poeziji, putem Majinih poruka i na druge načine.
Mislio sam na Josipa Severa kad sam pisao o svom Faruku. Odmah sam na početku ubio poeziju u romanu što je vrlo znakovito. U medijima više nema poezije.

Rekao si da trenutno pišeš ljubavni roman, ali ranije si spomenuo i neke nove pjesme.
Urednik sisačkih Riječi Slavko Jandričko naručio je od mene blok poezije, dakle pišem friške pjesme. Jako je teško pisati pjesme po narudžbi. Za sad ih imam šest, fale mi još četiri. Ako ne uspijem imam neke pjesme koje sam do sad samo recitirao, ali ih nigdje nisam objavio, pa ću s njima pokrpati. Poštenje je najbitnije u pisanju.